Nakon dugog iščekivanja, na poziv auto kuće Saggio iz Offenbacha, danas sam napokon imao zadovoljstvo isprobati novu Giuliju...
Riječ je o Superici s 2.2 litrenim dizelskim motorom sa 180 KS i 8-brzinskim automatskim mjenjačem.
Giulia izvana izgleda fenomenalno. Vjerujte mi, tko je nije vidio uživo, ne može niti doživjeti onaj tzv. WOW efekt.
Gabaritima djeluje dosta veća od svoje prethodnice 159-ke, premda u stvarnosti to nije tako.
Moj primjerak bio je u nekoj čudnoj sivkasto plavoj boji koja, ovisno od kuta gledanja, prelijeva se u smeđkasto-brončanu. Sama boja mi se ispočetka nije svidjela, ali kako je vrijeme odmicalo, "zaljubio" sam se u nju i počeo sam razmišljati kako ne bi bilo loše imati Giuliju u ovakvoj boji.
Šalu na stranu... U kojoj god boji bila, Giulia uživo izgleda impresivno. U ovih sat vremena druženja s njom, primamila je mnoge poglede i definitivno je imala zapažen nastup.
Pod poklopcem motora isprobane Alfice nalazi se novi 2.2 litreni turbo dizelaš sa 180 KS praćen 8-stupanjskim automatskim mjenjačem.
Iskreno, motor me je najmanje oduševio. U niskim okretajima je prilično mlitav, s jako izraženom turbo rupom. Tek kad se dosegne određeni broj okretaja i okretni moment odradi svoje, Alfica skače kao praćka i ubrzava jako dobro.
Sam zvuk motora u meni je ostavio podijeljene dojmove. U leru radi jako fino i čuje se kao tipični dizelaš, ali... Ne znam je li u pitanju samo testni primjerak ili je to generalna karakteristika ovog motora. Naime, čuje se određeni zveketavi zvuk koji me neodoljivo podsjeća na zvuk razvučenog lanca. S obzirom da se lanac teško mogao razvući u ovih 120-ak kilometara koliko je na satu imao isprobani primjerak, ne vjerujem da je do njega, ali sama pojava tog zvuka, barem u meni, ostavila je određenu nelagodu.
Također, vizualni dojam ispod haube je pomalo ispod prosječan. Naime, nisam očekivao kako će Alfa perjanicu svoje trenutačne ponude pokrivati običnim crnim plastičnim poklopcem na kojemu, osim natpisa Alfa Romeo, nema ama baš niti jednog detalja koji bi asociralo da je to u pitanju Alfa, a ne neki drugi, "obični" automobil.
Automatski mjenjač me također nije oduševio. U automatskom modu odrađuje zadovoljavajuće svoj posao, ali u sekvencijalnom modu radi s podosta latencije. Vrijeme reakcije na pritisak papučice za promjenu brzine iza volana, barem po mom ukusu, jednostavno je predugo. Možda je u pitanju i stvar navike, ali to mi je baš upalo u oči. Šteta što u mom terminu nije bilo dostupnih primjeraka s ručnim mjenjačem. U tom slučaju bi vjerojatno i motor ostavio drugačiji dojam. Ovako, tako je kako je.
Još jedan detalj mi je upao u oko... To je mehanizam za otvaranje haube. Pomalo neobičan detalj (pogledajte na slici iznad) koji bi mogao zahtijevati određeno navikavanje Giulijinim budućim vlasnicima.
S motora i mjenjača selimo se u unutrašnjost...
Materijali koji su korišteni u izradi unutrašnjosti napokon zadovoljavaju potrebe ciljanog tržišta. Prvenstveno usporedivši s BMW-om i Audijem (koje sam nedavno imao priliku isprobati), za kojima Alfica nimalo ne zaostaje. Ipak, posvećenost određenim detaljima Talijani su mogli podići za razinu više... Naime, pojedini dijelovi malo su škriputavi na dodir (prvenstveno se to odnosi na donji dio konzole oko mjenjača), ali sve u svemu, nije nešto zbog čega će boljeti glava potencijalnog vlasnika.
Kokpit je u potpunosti orijentiran ka vozaču i svaki njegov detalj kao da govori da je vozač onaj koji je glavni u automobilu.
Volan je malen, fino leži u ruci. Kad ga se vrti u mjestu, lagan je kao pero, ali čim se dosegne određena brzina, postaje dovoljno tvrd i dovoljno precizan da zaboravite kako ste ga samo par trenutaka ranije mogli vrtjeti malim prstom.
Instrument ploča je pregledna i daje mnogo korisnih informacija vozaču. Osobno su me se najviše dojmili grafovi u kojima se doslovno može iščitati stil vožnje vlasnika (u grafovima je prikazana potrošnja, broj kočenja, energija koja je oslobođena kočenjem tijekom vožnje i mnoge druge zanimljive sitnice...).
Multimediju i navigaciju nisam koristio pa ih neću niti spominjati, a u nastavku ću se posvetiti sjedalima.
Kako vidite na slikama, sjedala su znatno drukčija od onog što smo naviknuli vidjeti kod Alfe. Njihov oblik i tvrdoća nisu nešto što bi vas moglo ostaviti paf kad se zavalite u njih. S druge strane, vidljivo je da je Alfa ovoga puta sa "igrala" na udobnost, a ne na sportski duh pa će vas se sjedala ipak dojmiti pozitivno, ali ne na način na koji ste to očekivali.
Mjesta na njima ima više nego dovoljno (pogotovo u širinu). Straga, pak, Giulia je mogla biti i veća. Usporedivši je s prethodnicom 159-kom, Giulia je straga ipak znatno prostraniji automobil. Na jednoj od fotografija možete vidjeti koliko imam prostora kad namjestim vozačko sjedalo "po sebi" i sjednem straga iza vozača. Naime, visok sam nekih 190-ak cm i sjedim poprilično zavaljeno, ali sama činjenica da sam uspio ugurati koljena iza vozača, ulijeva mi nadu da će Giulia ipak biti upotrebljivija za putovanje na zadnjoj klupi, u odnosu na 159-ku.
Izdvojio bih još par praktičnih detalja poput broja spremišta za odlaganje sitnica kojih nema previše, ali opet ima beskonačno mnogo u odnosu na 159-ku. Također, pretinac ispred suvozača napokon je dobio smisao, budući da je (u odnosu na prethodnicu) ipak znatno porastao.
Svi prekidači su fini na dodir, s njima se ugodno rukuje, a najugodnije izneaneđenje su mi bili prekidači pokazivača smjera (žmigavaca, ako nekomu ovaj književni izraz nije jasan
) koji su koncipirani nešto malo drugačije od tradicionalnog principa (prvi stupanj pritiska - žmigne 4-5 puta, drugi stupanj pritiska - trajno žmiganje do završetka skretanja).
Što se tiče prtljažnog prostora, imam osjećaj da bi to mogla biti Giulijina najbolnija točka. Naime, imam dojam da je prtljažnik jednostavno prenizak. Samim pogledom unutra stekao sam nekakav osjećaj klaustrofobičnosti i skučenosti. Premda nisam uspoređivao stvarni obujam u odnosu na 159-ku, imam osjećaj da Giulia ima čak i nešto manji prtljažnik u odnosu na svoju stariju sestru.
Osim prtljažnika, na slikama možete vidjeti par detalja poput toga da s Giulijom ne dolazi rezervni kotač nego kit za krpanje gume (u isprobanom primjerku ga nije bilo), jedne manje ostavice s lijeve strane koja će biti zgodna za bocu s motornim uljem, rezervne žaruljice ili što već, te s desne strane akumulator koji se, u odnosu na prethodnicu, iz motornog prostora preselio u prtljažnik.
Također, uočio sam jedan zanimljiv detalj o prtljažniku (gore na slici).
Naime, na poklopcu prtljažnika nalaze se dva dugmeta, prvi koji otvara prtljažnik, a drugi koji zaključava vozilo. Takav detalj prvi sam put susreo na Meganeu druge generacije gdje se vozilo zaključavalo na pritisak dugmeta smještenog unutar znaka i jako mi se svidio. Drago mi je što je i Alfa upotrijebila jedan takav jednostavan i praktičan koncept.
Za kraj, snimio sam i fotku već "opjevanih" lažnih nastavaka ispušnih cijevi. Ne znam što je ovo Alfi trebalo jer uživo izgleda pomalo smiješno vidjeti ove dvije cjevčice kako vire iz ovih velikih, ali OK. Dao Bog da joj to bude najveća mana.
Zaključak... Giulia je predivan automobil koji će sigurno pomrsiti račune "velikoj trojci". Zaista, lijepo se vozi, još ljepše izgleda, a (što me se najviše dojmilo) znatno je okretnija i preglednija u odnosu na 159-ku koju privatno vozim.
Pošto ništa nije savršeno, tako i Giulija ima svojih mušica (npr. prednji parking senzori su me izluđivali do te mjere da sam ih morao isključiti - naime, detektirali su predmete i po nekoliko metara udaljene od automobila), ali vjerujem da će s vremenom svi sitni nedostaci biti riješeni.
Toliko za sada... Tko ima pitanja, tu sam.
Tko ne želi čitati, evo izravan link za galeriju (namjerno sam ga stavio na dno teksta)
http://postimg.org/gallery/3ddbkiq9y/
PS.
Ovaj glavonja za volanom je moja malenkost koja vas najsrdačnije pozdravlja iz nove Giulije.
