Braća Jankovits – naši (ne)poznati i zaboravljeni sugrađani
Braća Jankovits snimljeni u njihovom automobilu negdje u okolici Rijeke
Imena Gina i Oscara Jankovitsa možda neće mnogo značiti prosječnom čitatelju, kao što prije gotovo trideset godina nisu mnogo značila niti autoru ovih redaka. Tada se u talijanskom specijaliziranom tisku moglo povremeno naići na šture članke koji nisu mnogo govorili o dvojici Riječana, a još manje o zagonetnom Alfa Romeu kojega su šasiju sami dizajnirali. Po zanimanju inženjeri, bili su sinovi talijanskoga koncesionara Alfa Romea za područje Rijeke i okolice. Zahvaljujući svom svakodnevnom poslu koji ih je vezao za tvornicu u Milanu, uspjeli su pribaviti jednu od šasija koja je bila plod napuštenog projekta španjolskoga dizajnera Wilfreda Ricarta. On je u Alfinom istraživačkom odjelu zamijenio 1937. legendarnoga Vittoria Jana i inspiriran Auto Unionovim rješenjima dizajnirao je šasiju sa stražnjim motorom.
Bilo je to rješenje u potpunoj suprotnosti s ondašnjim Alfinim tradicionalnim rješenjima. Naime, tada je bilo uobičajeno da trkaći jednosjedi imaju motor ugrađen u prednji dio automobila. Zbog toga se Ricart posvađao gotovo sa svima, a posebno s Enzom Ferrarijem i morao je otići iz Alfe. Za jednu od takvih šasija prerađenu za cestovni coupé doznali su i Jankovitsi koji su otišli u Milano s namjerom da je kupe zajedno s motorom. Ricart ih je s oduševljenjem primio u svome uredu i prepustio im je jednu od napuštenih šasija, ali ne i motor. Najvjerojatnije im je pokazao i svoje nacrte jer automobil, koji su oni kasnije konstruirali podsjećao je u mnogočemu na Ricartov. Zasigurno se nije radilo o kopiji, jer su oni još 1934. napravili preliminarne nacrte njihovog automobila, posebice prednjega dijela i ovjesa. Kako nisu dobili očekivani motor morali su ugraditi motor modela «6C 2300 Pescara» iz 1934.
Jankovitsi su svoj automobil konstruirali u dvjema fazama. Prva je bila 1938.-39 kada su kotači stršili izvan karoserije (slika na naslovnici). Automobil je tada udovoljavao zakonskim propisima i bio je registriran. U drugoj fazi, počevši od 1939., u riječkoj radionici Lampo napravljena je nova karoserija na temelju originalnih nacrta Oscara Jankovitsa, a koje je dotjerao švicarski stilist Herman Graber. Automobil se odlikovao posebnom linijom i brižno dotjeranim detaljima. Originalno je bilo i sjedalo s trima mjestima a vozačko mjesto i upravljač nalazili su se u sredini.
Prije samoga dolaska jugoslavenskih trupa u Rijeku, Jankovitsi su uspjeli otići sa svojim automobilom. Stigli su do Trsta, probivši na jednome mjestu i vojnu blokadu. Kako bi se uspjeli skloniti na sigurno prodali su automobil jednom američkom časniku koji ga je sa sobom odvezao u Ameriku gdje mu se izgubio svaki trag. Bolji poznavatelji tvrde da su ga u Americi vidjeli samo jednom prigodom kada je bio izložen na Vintage Car Storeu. Godine 1978. ponovno se pojavila vijest o tome automobilu koji se zatekao u Sjevernoj Irskoj i bio izložen kod Alfinog koncesionara u gradiću Ballimeni. Tu ga je dopremio trgovac starinskim automobilima Colin Crabbe koji ga je kupio u New Yorku 1967. i potom prodao irskome vozaču Malcolmu Templetonu
Kako bi provjerio navode u Sjevernu Irsku otišao je i talijanski automobilistički povjesničar Luigi Fusi koji je potvrdio da se doista radi o tome automobilu. U međuvremenu je u Sirmioneu pronašao i Jankovitse koji su mu ispričali čitavu povijest. Fusi je pokušao automobil dopremiti u muzej u Italiji ali mu to nije pošlo za rukom. Automobil koji je Fusi zatekao u Irskoj nije baš u sjajnome stanju. Otkupio ga je Neil Crabb i potom prodao Philu Bennettu, kolekcionaru iz Leedsa. Bolje sreće od Fusija bio je talijanski kolekcionar Nazario Bacchi iz Forlìa koji je uspio prikupiti brojne dokumente, svjedočanstva i tehničke informacije te je otkupio automobil i dopremio ga u Forlì, gdje se i danas a njegovi vlasnici koji su stanovali u mjestu Sirmione na jezeru Garda u međuvremenu su umrli.
tekst objavio : Goran Slavić
Restaurirani Alfa Romeo Jankovits i njegov današnji vlasnik
