Skoro sam zaboravio
. Ford Escort 1.1 iz 1971. Taj je moja žena imala dok je bila cura i vozila ga 1 godinu dok smo bili u braku. Ne znam odakle bih počeo, recimo od motora. Motor 1.1 sa 48 ks, ne mrda s mjesta, jednom sam uhvatio 125 km/h, ali mu ne smeta da troši 13 litara u prosjeku. Bregasta u bloku OHV, na leru tih u vožnji bučan, kad je kišno vrijeme neće da upali, ako ugaziš na lokvu moš se slikat, WD 40 serijska oprema.
Kočnice: horor. Nisu diskovi nego bubnjevi na sva 4, naravno bez serva s tim da su prednji duplex, a to znači da imaju poboljšano kočenje kada auto ide naprijed, a unazad ne koče, upreš kao sivonja i jedva držiš auto na mjestu. Ovjes: lisnate opruge i kruta osovina nazad, sa onih 48 magaraca bez problema zabacuješ zadnji kraj po kiši.
Karoserija je posebna priča: boja direktno na lim, nema temeljne boje tako da cvate kao cvijeće u proljeće. Motor naprijed, pogon nazad, ali katastrofalan raspored težine, tako da je vožnja uzbrdo na rikverc po kiši nemoguća misija. Zvučna izolacija ne postoji, buka ogromna, a čuje se i miris benzina ljeti. Karoserija je preuska, tako da je neudobna po neravninama (ljuljanje oko uzdužne osi), a u krivinama veliko naginjanje. Jednom sam s njim iša u u Trilj i nazad preko Biskoga (60 km sve skupa, uglavnom krivine) i kad sam došao doma bilo je
od buke i ljuljanja.
Oprema: spartana , a čak i ispod toga: nema suncobran za suvozača. Mislio sam da je neka greška, ali nemaju ga ni drugi koje sam gledao.
Pouzdanost: 4000 km u godinu dana, a ležao sam ispod njega kao ispod svih svojih auta u 10 godina. Kočnice , stalno mijenjanje kočionih cilindara, pumpaj-stisni
, raspao se ležaj u kumlugu, otišao termostat i još par stvari, ali sve to u 4000 km.
Poslije njega Fiat Uno TD sa 570.000 km je bio svemirski brod
