Evo sam pronašao jako zanimljiv tekst o antifrizu , pa da podijem sa ljubiteljima Alfe .
Činilo mi se da je antifriz tema o kojoj nema šta da se kaže, "prosto k'a antifriz", međutim kako se udubite u misli i prisjećate se, pa kad uzmete da listate literaturu, odjedanput to nije baš tako.
Ipak ne računajući ovaj uvod pokušaću da ne dužim.
Antifriz u manje od 1000 riječi ? Ma nema problema!!
Uvod: do tridesetih godina XX stoljeća su se koristili antifrizi na bazi alkohola i to najviše metil alkohola a manje etil i izopropil alkohola.
Kada su se na tržištu pojavili "antifrizi" na bazi (mono) etilen glikola brzo su razbucali ostale koncepte i do dana današnjeg nije zaživjelo ništa što bi bilo bolje a makar približno po cijeni.
Što je to toliko iznimno kod etilen glikola ?
Ništa posebno osim što je jeftin a odlično snižava točku smrzavanja vodenih otopina i obratno. Da objasnim ovo obratno: voda također jako snižava točku smrzavanja čistog etilen glikola.
Da ne crtam ovisnost samo skraćeno:
20% EG-a ima tm (točku smrzavanja) od -8 ° C 0,30% -16 ° C
dok 40% ima -25 ° C,
zatim 50% -38 ° C
i 60% -55 ° C.
Od 60% tm pada , da bi
za 100% antifriza , bila tek -17,5 ° C (oko 0 ° F).
Dakle ako vidite koncentrat koji se na -20 ° C smrzao ne berite brigu s još pola vode izdržat još toliki minus preko !
Idealna kombinacija (voda-etilenglikol) za danu primjenu ?
1) Problem je korozivnost obje komponente - rješava se inhibitorima korozije koji su ujedno i glavni aditivi (uz antipjenušavce i bogatu ili bazne soli za tzv. "Baznu rezervu" skoro da više i nema šta od aditiva kod klasičnog tipa).
2) Voda drastično snižava točku vrenja etilen glikola što nije najpovoljnije ali rezultat od oko 108 do 110 (za 50:50 mješavinu) je zadovoljavajuća vrijednost.
3) etilenglikol je prilično otrovan.
Otrovnost zaslužuje malo više mjesta (makar prekoračio projektiranu duljinu teksta).
Da ne ulazim u mehanizam kojim djeluje moram da napomenem da je smrtonosna doza nekih 1,2 do 1,5 g etilenglikola na kg tjelesne mase. Ovo znači da je za odraslog čovjeka dovoljno nekih 100ml (oko 110 grama) ili nešto manje za tzv. LD50 dozu (gdje 50% ili više ljudi umire, praktički max. Doza gdje još možete uz dosta sreće izvući živu glavu).
Za djecu je nažalost potrebno i manje i specifično a naročito ukupno te i 10 do 20ml je već fatalno i na opću nesreću već dokazano u praksi.
Nije pretjerano toksičan putem kože , ali ipak što prije ga isperite , jer postoji mogućnost resorpcije putem kože ( najbolje koristiti rukavice pri radu ).
Zanimljivo je da tek (uvjetno) spada u treću skupinu otrovnosti (prva grupa najotrovnije supstance) jer kod štakora treba više od 2000 mg/kg za smrtni ishod.
Ipak kako je kod čovjeka ta granica nešto niža , ne treba se zezati !
ČUVAJTE IZVAN DOHVATA DJECE!!
Opasnost je u tome što: izgleda slično nekom sirupu zbog viskoznosti, ima lijepu boju (čak i ljepšu od većine prehrambenih proizvoda) i osobito jer IMA SLADAK OKUS !
Nije kao što je netko rekao problem u tome da su Amerikanci ti koji su "dovoljno glupi da piju antifriz" već baš obratno, dovoljno su mudri da nametnu i ostatku svijeta da je propil glikol dovoljno dobra alternativa (iako ni on nije naivna supstanca ipak je daleko manje otrovan ai nema sladak okus već više neutralno-gorak i pomalo opor, ako se dobro sjećam ili bi trebao ponovo da ga "kusam").
Da bi spriječili trovanje u antifrize se dodaju tvari koje ga čine gorkim (kao kod metil alkohola ili denaturaciju etilnog alkohola), najvjerojatnije denatonijum benzoat (jedna od najgorkijih (najgorčijih) supstanci poznatih).
VEOMA VAŽNO:
U slučaju trovanja ne poduzimajte ništa na svoju ruku. Potražite hitnu medicinsku pomoć! Najbitnije je da stignete do medicinske ustanove u 15 do 20 min. ukoliko ne možete (ili oni ne mogu do vas) za manje od 30 min. tražite savjet liječnika.
Lizuckanje antifriza je loša navika. Iako nećete krepati ako unesete 100 puta po 1 ml u sto dana, vodite računa da izvjesna akumulativna djelovanja postoje , utječu na jetru i malo manje i na bubrege (kronična upotreba) , a i da je sam etilen glikol (najvjerojatnije) kancerogen, te iako nema brže analize nema ni gore !
Držite antifriz u originalnoj ambalaži, na što nepristupačnijem mjestu.
I da se vratimo tehnikalijama.
Svi aktualni antifrizi se baziraju na glikolom. U pitanju su etilen glikol, dietilen glikol i propil (en) glikol. U skorašnje vrijeme sve je češća uporaba propilen glikola prije svega zbog niže toksičnosti, manje iritantnosti (do 10% pa čak i više se koristi u specijalnim tekućim sapunima (gelovima) za ruke, za radionice) i naravno i ekoloških razloga (manja fito i akva toksičnost itd..).
Ako ste se zapitali zašto "zvučno ime" u odnosu 50:50 "drži" samo do -35 ° C a manje poznatnog proizvođača do -38 ° C pa čak i -40 ° C to je zato što brend sadrži propilen glikol umjesto etilen glikola .
Dakle (konačno):
Koncetrirani antifriz ima: 90-tak% etilen glikola (propilen glikola, dietilen glikola ili njihovu smjesu, najčešće etilen i dietilen), par postotaka vode (u svakom slučaju manje od 5% što je i po standardima zahtjev) i 5% ili nešto više aditiva (ranije spominjanih).
Otprilike postoji dva osnovna tipa antifriza i nekoliko podtipova.
Prvi tip je klasičan antifriz a drugi tip su tzv. OAT bazirani antifrizi. Ovo drugo je skraćenica za Organic Acid Technology a odnosi se zapravo na aditive i prije svega inhibitorsku aditive. Bolje je i preciznije reći da su i oni (zapravo) BAZIRANI na glikol. Ovi se još nazivaju i Long Life Coolant-ima.
Prvi i drugi se ne trebaju miješati. Drugi se ne trebaju miješati ni kad su različitih proizvođača a kod prvih uz malo opreza i mogu (voditi računa da se oni koji sadrže silikate ne idu u one koji ne sadrže i obratno, iako je rashladna tekućina sa silikatima sve veća rijetkost malo opreza nije na odmet, obratite pozornost na etiketu proizvoda mada nisu sve s dovoljno informacija).
Uvjerljivo je najbolje ne miješati čak ni različite proizvođače. Ipak u smislu dolijevanja isti tipovi su dovoljno kompatibilni ai kod promjene nije neophodno ispiranje sustava mada to nije loše uraditi (demineralizirane vodom ili destiliranom koju je sve teže naći).
Ukoliko razblažujete koncentrat (jeftinije je) vodite računa koristiti kvalitetnu demineralizirane vodu (izbjegavajte onu iz super i hiper marketa jer može biti dobra ali ne 100%) najbolje renomiranih proizvođača (FAM, NIS) ili manje renomiranih (solidnih) ali iz svijeta automobilizma ( Viskol) koji su kvalitetniji od "svaštara".
Demineralizirana voda za hladnjak ne samo da ne treba imati tvrdoću (da ne sadrži ione kalcija i magnezija) i da je nisko provodna već mora imati i pH vrijednost (koja pokazuje kiselost ili baznost otopine, 7 je neutralna vrijednost) između 6 i 8 (inače može i od 5 do 9 pa i šire a da ima nultu tvrdoću) i još važnije da nema plinova u sebi (ne samo korozivni klor već ni kisik prije svega tj.. zrak).
Što se OAT rashladnih tekućina tiče u skorije vrijeme su se pojavile i one kompatibilne sa svim drugim OAT ali is klasičnim ali ipak je bolje "ne čačkati mečku". Zanimljivo je da je prva generacija OAT-a izazvala velike kontroverze jer su prijavljeni slučajevi oštećenja brtvi i čak i krupnijih kvarova motora (miješanje ulja i antifriza i sl..) Ali da je tehnologija već sazrela.
Zvanično DexCool (Shell, extended life antifreeze) tip Long Life rashladnih tekućina je službeno iako nekompatibilan ipak djelomično kompatibilan sa klasičnim antifriza.
Izvješća o talozima u rashladnom sustavu su jako rijetki te iako nije nemoguća pojava službeno se u slučaju miješanja ova dva tipa antifriza samo skraćuje interval zamjene na onaj koji ima klasični antifriz (100.000km) a druge nuspojave su izuzetno rijetke i nisu predviđene da se dešavaju iu kontroliranim uvjetima nisu zabilježene.
BOJA Antifriza
Boja ne znači mnogo ali ipak je (nepisano) pravilo:
Klasični su antifrizi plavi ili zeleni.
Ili čak žuti ( e ovo je baš katastrofa jer liči na drugu skupinu )
OAT antifrizi su (najčešće) narančasti,
crveni (neki "Al" klasični su isto takvi) ili ljubičasti.
Po pravilu bi trebali biti isključivo NARANČASTI ali nije baš 100% ali ako jeste narančast onda je OAT ( pazite ne žut ! ).
Da ne zaboravim. Tzv. "Al" ili za Al specijalni antifrizi su podskupina koja je više marketinška nego tehnološka jer svi antifrizi moraju biti kompatibilni sa aluminijem (i Al hladnjacima) i često su "obični" manje korozivni prema aluminiju a ionako svi prolaze iste kriterije (ispitivanja) korozivnosti. Oni su najčešće crvene boje.
Klasični se antifrizi mijenjaju na 2 do 3 godine a OAT na 5.
Kilometraža je kod prvih 60 do 100 tisuća km a kod drugih 240 tisuća km.
I kod antifriza je kao kod motornih ulja: mijenjaju se prije svega jer se istroše aditivi!!
Najpoznatiji OAT su po VW G12 + standardu (VW TL 774 F) obično i Ford WSS-M97B44-D ali je još impozantniji i impresivniji je GM-ov Opel / GM 19 40.650 razinu kvalitete. Antifrizi po tom standardu su praktično neograničenog roka trajanja i projektirani su za "singl punjenje" no ipak im je servisni interval identičan kao kod G12 + rashladnih tekućina (150 tisuća milja, 240 tisuća km ili 5 godina). Iznimno se ovo može produžiti za godinu ili dvije ako se redovito kontrolira razinu i ne prijeđe više od polovice gore spomenute kilometraže. Često se uzima da se ovi antifrizi mijenjaju na 200 tisuća milja ili 300 tisuća km a opet na 7do 10 godina da bi se "uparili" sa promjenom ulja u ručnom mjenjaču, no prethodni podaci (5god./240k km) su službeni (servisni intervali za GM vozila i samih proizvođača antifriza) te ih tako i tretirajte.
Antifrizi se korist u koncentracijama: 45 do 55 posto ili šire od 40 do 60 posto. Iznimno se u mediteranskim zemljama ili onim sa još toplijom klimom prakticira i 33% (1:2) a 30% je apsolutni minimum čak i gdje temperatura ne pada ispod 10 ° C jer rashladna tekućina ima i druge funkcije kao što je zaštita od korozije i drugo.
I na kraju ali ne i po značaju:
Prijenos topline je bolji kada se radi o čistoj vodi. I protok je (zbog manje viskoznosti) minimalno veći te to još pojačava prednost vode. I posebno: toplinski kapacitet je manji kod otopine vode i etilen glikola te kod 50:50 odnosa ovisno od temperature dostiže tek 80 do 85 posto od onog koji ima čista voda. To ipak ne znači da ljeti koristite čistu pa makar i prečišćenu (destiliranu) vodu. Kod nekih starijih tipova motora to još i može ali svi moderniji motori su predviđeni za rad sa isključivo mješavinom vode i rashladnog sredstva.
Maksimalna koncentracija pogodna za rad motora kod klasičnih antifriza je 65 do 70% a minimalna 25 do 30 posto jer iznad i ispod se više gubi nego dobiva.
Par stupnjeva iznad sto celzijusa čini značajnu razliku u uvjetima velikih vrućina te se čak iu tropskim predjelima koristi omjer od 1:2 ili jedna trećina koncentriranog rashladnog sredstva gdje se postiže idealan kompromis svih potrebnih osobina za jedan tako važan fluid u vozilu.
