Početak proizvodnje - 1967. Pogon: centralno postavljeni V8 sa pogonom na zadnje tockove Motor: 1995cc dohc V8 sa 230KS @ 8,800rpm (115 KS po litri) Ogibljenje: duple “kosti” naprijed i pozadi sa spiralnim oprugama i teleskopskim amortizerima + anti roll barovi Kocnice: naprijed diskovi,pozadi diskovi,dupla hidraulika Menjac: 6-stepeni manualni sa ogranicenim slip diferencijalom Tezina: 700kg Ukupna produkcija - 18 primjeraka
Zvuk - Not Found (http://www.alfacentro.com/features/conco...warmup.wav)
preuzeto Pungas.Com - Ferrari prijeti FIA-i: ''Napustit ćemo Formulu 1 !'' - AutoMoto vijesti, sport, Formula 1 (http://www.pungas.com)
Bio je također u Plavom oglasniku, oglas, pred cca dve godine da se prodaje Stradale 33. Razgovaral sam sa likom i koji se predstavil kao Štef, i da je auto kupil pred dosta vremena u Metkoviću, i da ga je restauriral, potrošil 50.000 dem........ Tak poveda Štef. Čudna priča. (?) evo, imam i broj od Štefa 091 575 28 07
Kolko para je pita Stef? Koja je opce cjena za Tipo 33 Stradale-300.000eura? Negdi sam procita da ih ima samo 9. To je auto u svoje vrime bilo sta i McLaren F1 danas.
Kolko para je pita Stef? Koja je opce cjena za Tipo 33 Stradale-300.000eura? Negdi sam procita da ih ima samo 9. To je <a href="http://alfisti.hr/forum/search.php?q=auto">auto</a> u svoje vrime bilo sta i McLaren F1 danas.
Ma mislim da je Štef sve izmislel. Lovačka! Stvarno dali se zna kam je svih 18 primjeraka ? Možda je negdje na netu nešo objavljeno ?
Nikada nisam uspio naći neki registar i zadovoljavajuće objašnjenje o ovom modelu. Zna se da su u 18 proizvedenih uključeni i neki koncepti drugačijeg dizajna, neki čak smatraju da pravih Stradalea nema više od 6, najčešće se ipak spominje broj od 9. Međutim, tu i tamo se pojavljuju kod auto dilera usprkos rijetkosti, jedan je u Belgiji svojedobno imao čak dvije u salonu. Nikada nisam vidio istaknutu cijenu, procjene variraju od 150.000 do milijun Eura. Zna se međutim da postoje i krivotvorine, osamdesetih u Italiji napravljene replike koje se pokušavaju predstaviti kao originali. To mi dodatno baca sumnju na ove belgijske modele jer su neke druge Alfe i ostali talijanski automobili vrlo sumnjivog identiteta na međunarodno tržište stigli upravo preko te zemlje, a sve je začinjeno monumentalnom krađom baze podataka o šasijama i nekim sudskim tužbama (što sam i sam jedva izbjegao zbog izražavanje skepse u jedan od takvih automobila na stranom forumu koji je tužen, kao i neki od mene u tematiku mnogo upućeniji članovi osobno.)
Jedan vrlo sumnjivi (vezan za spomenutu krađu) registar ima zavedene brojeve šasije od 1 do 17, te 33 (!), no ondje nedostaju ikakvi podaci o šasijama 4, 5 i 10, dok se za 14 (ili 41?) zna samo da postoji slika iz 1996, na kojoj model čeka restauraciju. Osinjak je to...
Da, to je ta lista šasija. Ali, kao što kažem, čovjek u čijem je vlasništvu danas Buy or sell a classic car : Ferrari, Maserati, Pagani... and look for chassis numbers (http://www.classicscars.com) nije netko kome bi se moglo vjerovati i plašim se da njegov biznis upumpava na europsku oldtimer scenu veću količinu ne baš autentičnih automobila pod lažnim identitetom. A sve je, koliko mi je poznato, počelo upravo s tim replikama 33 stradale krajem osamdesetih, koje nisu oglašavane kao replike.
Nego, vidim da je netko pod nickom 1600 GTA trebao još 2005. naći se s vlasnikom tog navodnog Stradalea kod nas? Je li itko vidio taj automobil na kraju ili čuo štogod o njemu?
In 1968, Alfa's subsidiary, Autodelta, created an evolution model called 33/2. A road version, dubbed Alfa Romeo 33 Stradale, was also introduced. At the 24 Hours of Daytona, the Porsche 907 with 2.2L engines were dominating the overall race, but Alfa took the 2-litre class win, with Udo Schütz and Nino Vaccarella, a win repeated at the Targa Florio, where Nanni Galli and Ignazio Giunti also took second place overall, followed by teammates Lucien Bianchi and Mario Casoni. Galli and Giunti then won the class at the Nürburgring 1000km, where the 2.5L version finished for the first time, 4th place in the 3.0L class with Schütz and Bianchi. However, in most races, the Alfa drivers were outclassed by their Porsche rivals which used bigger engines. In 1968, the car was used mainly by privateers, winning its class in the 1000km Monza, Targa Florio and Nürburgring races.
Alfa Romeo 33-2 Pininfarina Concept (http://www.supercars.net/carpics/2015/1969_AlfaRomeo_332PininfarinaConcept1.jpg) Alfa Romeo 33/2 Daytona (http://www.motorimania.it/sport_prototipi/images/b_alfa_romeo_33-2_daytona_11.jpg) Alfa-Romeo Tipo 33/2 Targa Florio Prototyp (http://www.madle.org/ar33targaflorio70.jpg)
(http://img91.imageshack.us/img91/4015/inccoupzzz3toileshh1.jpg) 33 stradale u filmu Un bellissimo novembre, 1969 :ok: (http://www.imcdb.org/images/102/690.jpg)
I evo jedan jako zanimljiv filmić o utrci 1000 km Nürburgringa (23 kilometarska Nordschlife staza), 1971 godine: http://www.youtube.com/watch?v=C-fj-OP_p7c&feature=related#
DMJ pa gdje si nema te nigdje,dobrodošao natrag :alfisti: :mah: :mah:
A evo, rijetko se ulogiram na ma koji od specijaliziranih foruma, kombinacija previše obaveza, problema s internetom doma koji mi traju već mjesecima, a i lijenosti... Plus što sam nakon svih obećanja da ću si kupiti rabljeni 156 ipak uzeo novi Suzuki pa me sram ovdje se pojavljivati... :D
U duhu teme želio bih svima preporučiti sjajnu knjigu o povijesti T33 u izdanju Velocea, uz veliku zahvalu Goranu Dijakoviću koji mi ju je iskopao u jednoj velikoj specijaliziranoj knjižari u Monzi i omogućio mi da dođem do više podataka za članak.
Nadovezao bih se na pitanja otvorena u tekstu, zna li netko ovdje štogod više o Giordanengovim replikama, koliko ih je napravio, recimo? Ja sam našao samo dosta šture podatke o njegovom radu, ali vjerujem da ljudi koji bolje znaju talijanski, prate vanjske sajtove i talijansku literaturu možda mogu znati više...
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: stari - 13-11-2008, 11:50:56
prvo pozdravljam ekipu :undd:...drugo nisam prodao spidericu jer potencijalnom vlasniku žena neda kupiti takav auto :da: :da:, treće čitam danas vjutro z ekipom na kavi autopartner i članak o stradale gdje autor tvrdi da negdje u sz hrvatskoj postoji dotična...jel netko more iskopati gdje da idem po nju....
Dobili smo samo jedan, nažalost usmeni komentar na članak, u kojem nam čovjek potvrđuje da je viđao taj auto prije rata u dosta navrata u dolini Neretve, što se fino uklapa u prvi dio priče, ali nas ne vodi nimalo bliže razjašnjavanju o kojem je primjerku riječ i gdje je sada, ali potvrđuje da "naš" 33 Stradale postoji, ili bar da je postojao... :hello:
U Plavom oglasniku je u proljeće 2005 objavljen taj tajanstveni oglas o prodaji Alfe 33 Stradale. Nazval sam gospodina, koji se predstavil imenom Štef i pričal mi o Alfi.
Pričal mi je o tome da je auto kupil u Metkoviću i da su ga on i brat restaurirali,..... potrošili 50.000 dem,...... i kako je on krupan čovjek te da teško uđe u Alfu.......i da Alfa nije za prodaju,....... te da je njegov brat dal oglas,..... bez njegovog znanja.
Još je obećal da će inauguracija Alfe 33 Stradale biti na Riječkom oldtimer rallyu. A našal sam i broj mobitela .... 091 575 2807 :ok: Možda je broj još aktivan. Tko će nazvat, da čujemo nastavak priče.... :da:
There'a 33 stradale in an advertisment in my country (Croatia). I just can't believe it...
1600 GTA 01-24-2005
Hi Pinjo...and Stradale nut....and everybody else
yes, apparently there is a guy here in Croatia who has the car. you can check it on Plavi oglasnik: besplatni mali oglasi (http://www.oglasnik.hr), "mali oglasi" and then issue 20.01.05.
since i love old alfas and owe one (although not 33 stradale) i made some inquieries. the car is apparently bought few years ago in southern-croatia for 5.000 EUR. the guy did not know which car is it until he came home and made some research on the internet.
then he spent 40.000 EUR on restauration and now the car is ready to drive. the car is not for sale, apparently it ended up in the advertisment by mistake by his brother.
i will make sure to see the car, since i am extremely interested to see.
does somebody know where to find VIN numbers on the frame or bodyshell of 33 stradale?
Alfa Romeo T33 Daytona Coupe Chassis 008 Chassis 008 was sold to Marcello Gambi in 1984 direct from Autodelta, the Factory Fattura documenting the transaction is on hand. With the sale came a number of related parts including body sections. Marcello Gambi sold the unassembled collection along with acquired correct engine, gearbox and suspension components in 1996 to artisan Giovanni Giordanengo. The groundwork was now set to complete the car. The project was sold in late 1999 to the current owner who in turn commissioned Giordanengo to assemble 008; the car was completed in early 2008 to exacting standards. The car is completely fresh and supplied with a current MOT and HTP papers. It is to be considered that the history of 008, while not having a period story, is known and clear as stated above.
Alfa Romeo T33 Daytona Coupe Chassis 008 Chassis 008 was sold to Marcello Gambi in 1984 direct from Autodelta, the Factory Fattura documenting the transaction is on hand. With the sale came a number of related parts including body sections. Marcello Gambi sold the unassembled collection along with acquired correct engine, gearbox and suspension components in 1996 to artisan Giovanni Giordanengo. The groundwork was now set to complete the car. The project was sold in late 1999 to the current owner who in turn commissioned Giordanengo to assemble 008; the car was completed in early 2008 to exacting standards. The car is completely fresh and supplied with a current MOT and HTP papers. It is to be considered that the history of 008, while not having a period story, is known and clear as stated above.
Pa dobro, ima li uopce koja T33 da nije Giordanengo petljao po njoj?
Za one koji nisu imali prilike pročitati tekst u Autopartneru, prenosim ga ovdje, u nadi da ću napokon saznati nešto više o tom tajanstvenom modelu koji bi trebao biti skriven negdje kod nas...
Alfa Romeo 33 Stradale
Milanska Venera
Jedan od najtajanstvenijih, najrjeđih, najfascinantnijih i najljepših superautomobila na svijetu, remek-djelo gotovo mitskog statusa. Otvorite oči: možda se jedna krije mnogo bliže nego što mislite da je moguće...
Dino Milić-Jakovlić
Gotovo u svakom članku koji sam ikada pročitao o Alfa Romeu 33 Stradale pojavi se isto pitanje: je li ovo najljepši automobil ikada napravljen? I neumitni odgovor, kojeg daje svatko od autora: jest... To samo pokazuje koliko dobro niski, zaobljeni, organički oblik genijalnog narkomana Franca Scaglionea mora fantastično djelovati uživo, jer na slikama, mada prekrasna jest, ovo ipak, budimo realni, nije baš toliko upečatljivije vozilo od svega ostaloga što su (pretežno) talijanski krojači lima stvorili u zlatnoj epohi, pred čiji je kraj nastala. Posjedujem, dakako, i recentno napravljene modele u omjeru 1/43 koji pružaju određeni dojam trodimenzionalnosti, no nažalost nikada nisam imao priliku vidjeti ovaj automobil uživo. Razumljivo... Osim dva primjerka u tvorničkom muzeju Alfa Romea, ostali su primjerci (u najboljem slučaju još deset njih) skriveni u privatnim kolekcijama diljem svijeta i nije ih moguće vidjeti, osim ponekad na najprestižnijim skupovima ekskluzivnih oldtimera. Ili ipak možda... No, dobro, vratit ćemo se tome kasnije.
Deda od 8C
Određeni je medijski publicitet zahvatio Stradale zadnjih godina, od trenutka kada je predstavljen njen duhovni, a u nemaloj mjeri i vizualni nasljednik, 8C Competizione. Baš kao u slučaju BMW-a Z8 i originala 507, teško je reći išta protiv nove reinkarnacije, automobili su to koji su uistinu predivni, sjajno pogođeni i u proporcijama i u detaljima, gotovo da nema osobe koja se ne bi složila da je 8C trenutačno najljepši svjetski automobil... Samo što ne odražava duh vremena, nije posve proizvod ovog doba, nego velikim dijelom svoje osobnosti hommage jednom davnom, u svom razdoblju posve ukorijenjenom i samim time nenadmašenom prethodniku. Vizualno savršenstvo kao izraz oživljavanja i osuvremenjavanja starih ideja, neoklasicizam, krasna je stvar i možemo mu se diviti, daleko od toga, no istinska remek-djela ne smiju imati nikakav „retro“ u svojim stilskim odrednicama, ona moraju biti glasnici nečega novog, na rubu vremena, naviještati promjene i budućnost, a ne okretati se prema prošlosti. I upravo u tome leži razlog zašto je 33 Stradale superioran nasljedniku, nastavši na samom vrhuncu tadašnje tehnologije, kao cestovna inačica trkaćeg automobila koji je obilježio svoje razdoblje.
U stvarnosti je taj trkaći Alfa Romeo T33, čije mnogobrojne inačice nisu ovom prigodom uspjele izboriti čak niti okvirić, a zaslužile su čitav, oveći članak, zapravo čak obilježio tek jedno mnogo kasnije razdoblje, pošto su zlatni trkaći dani za ovaj dugovječni prototip Carla Chitija uslijedili tek na samom kraju njegove trkaće karijere, u zadnjim inačicama koje su dominirale svjetskim prvenstvom konstruktora sve do 1977. No početak razvoja modela datira još iz prve polovice šezdesetih, kada je Chiti navrat-nanos pobjegao iz ambicioznog kaosa zvanog ATS i osnovao Autodeltu, tvrtku koja će u sljedećim dekadama nositi žezlo uspjeha Alfa Romea na utrkama na način koji od nje čini spiritualnog nasljednika međuratne Scuderie Ferrari. Tipo 33 bio je odraz promjena koje su se dešavale na svjetskoj trkaćoj sceni u to vrijeme, prvi Alfa Romeo sa središnje smještenim motorom... Dobro, prvi ozbiljan Alfa Romeo takve konstrukcije, da ne zaboravimo eksperimente braće Jankovits i same tvornice u kasnim tridesetima. Napredan trkaći automobil lake aluminijske osnove s magnezijskim detaljima (zapravo će ta konstrukcija na kasnijim, uspješnijim trkaćim inačicama biti donekle pojednostavljena i konvencionalnija) i visokoturažnim dvolitrenim V8 motorom zadržao je 95% karakteristika i u vrlo beskompromisnoj cestovnoj inačici.
Metar minus žilet
Neki smatraju da je Alfa Romeo planirao ponuditi dvije verzije Stradalea, posve cestovnu i polutrkaću, koje bi se razlikovale u količini pažnje posvećene udobnosti putnika. Uistinu, najmanje je jedan model izrađen po punoj trkaćoj specifikaciji, no teško je govoriti o dva tipa Stradalea, kada je u stvarnosti svaki od proizvedenih primjeraka u detaljima različit od svih ostalih. Inicijalno je planirana serija od pedesetak primjeraka, no nakon predstavljanja modela potkraj 1967. narudžbe naprosto nisu stizale, pa je automobil povučen iz prodaje (ionako više-manje tek teoretske) već početkom 1969. Nedostatak narudžbi ne treba čuditi jer je s tadašnjih 17.000 dolara cijene 33 Stradale bio urnebesno skup, a ne može se reći ni da je bio naročito upotrebljiv na cesti. Iznimno nisko leži te mu i najmanje neravnine predstavljaju problem, iako je na ravnom asfaltu fascinantno stabilan, i pri velikim brzinama, i u zavojima. Fascinira podatak da je sa 991 mm (da, dobro ste pročitali, manje od metra) ovaj automobil i danas u knjigama rekorda kao najniži serijski (uvjetno) model ikada napravljen. U odnosu spram trkaćih modela međuosovinski je razmak povećan za desetak centimetara, no nije sigurno ni da je tako kod svih primjeraka, koje su po Scaglioneovim nacrtima čekićima iz aluminija kuckali majstori u radionici Marazzi u Caronno Pertuselli pored Saronne, a sam je dizajner vršio detaljnu inspekciju i prilagodbu svakog primjerka. Majstor Marazzi je zanat, razumljivo, izučio kod Zagata.
Leteću evoluciju dizajna najbolje možemo uočiti usporedimo li dva primjerka iz tvorničkog muzeja u Areseu, prototip s dvostrukim prednjim svjetlima i bez otvora za hlađenje kočnica iza prednjih kotača te kasniji „produkcijski“ model s jednostrukim svjetlima i tim otvorom. Ono što je zajedničko svima nevjerojatan je dvolitreni V8 motor koji se, bez crvenog polja na okretomjeru, vrtio do magičnih 10.000 okretaja u minuti, a najveći moment razvijao na 9.500! Ovaj je trkaći motor inicijalno razvijao oko 230 KS, no smatra se da je većina proizvedenih Stradalea već serijski imala više snage, sve do 260 KS. Šesterobrzinski mjenjač s prijenosnim odnosom od 9:41 još više doprinosi trkaćem karakteru automobila te mu omogućuje ubrzanje do stotke za otprilike šest sekundi i najveću brzinu koja se opasno približila magičnoj brojci od 300 km/h. Otprilike tom je brzinom vozio Henry Wessells, prvi kupac, u famoznom susretu s talijanskim prometnim policajcima, koje je samo krajičkom oka zamijetio kako skaču, bacaju kape u zrak i uzbuđeno se deru „Avanti, avanti!“ Blažena neka vremena... Kada već govorimo o motoru, valja primijetiti i da je netočan često ponavljan mit kako je kasniji Alfin V8 (koji je također, konfuzno, razvijao 230 KS, ali iz 2.6-litrenog obujma) u prekrasnom Gandinijevom Montrealu razvijen iz trkaćeg motora T33. Nema veze s njim, no to ne znači da nije riječ o sjajnom motoru i automobilu i da se ne nadamo da ćemo ga uskoro imati priliku čuti u punom sjaju u nekom od ona dva Montreala koja, znamo, postoje u Zagrebu i čekaju restauraciju.
Malo nas je, al' nas ima
Koliko je zapravo proizvedeno Stradalea? Ugledni tvornički povjesničar Luigi Fusi smatra da je za cestovnu inačicu dedicirano ukupno 18 šasija, no prodano ih je mnogo manje. Dva su primjerka, znamo, i danas u tvorničkom muzeju, dok ih je čak šest dano na korištenje Bertoneu, Pininfarini i Italdesignu te su fascinantni konceptni automobili na ovoj jedinstvenoj šasiji možda i poznatiji od samog Stradalea. Zanimljivo je da je zadnji od njih, Navajo, nastao tek 1976., na šasiji 117, dok se za broj 118 ne zna gdje je, tako da je moguće da uopće nije ni proizveden. Nedostaju i automobili s brojevima šasije 103 i 104, a smatra se da 101, logički prvi u nizu od osamnaest brojeva, nije niti napravljen. Umjesto njega postoje dokumentirani i neosporno autentični primjerci 001 i 010 (prototip iz Aresea i prvi tvornički primjerak, inicijalno prodan Wessellsu, danas u Belgiji), što se ne podudara s brojevima ostalih šasija (a i podiže total na 19, suprotno Fusijevim tvrdnjama), od kojih barem za još tri primjerka nije jasno koji im točno brojevi šasije pripadaju. Zavrzlama? Svakako, a nažalost, neki je pokušavaju iskoristiti za ne baš posve časnu zaradu.
Pouzdano je znano da je od osamdesetih naovamo iznimno talentirani majstor Giovanni Giordanengo napravio nekoliko vrlo vjernih replika. Njegovom se umijeću valja iskreno diviti, dokle god je jasno naznačeno da su automobili koje je on izradio replike, a ne autentični primjerci. No u talijanskoj tradiciji (odnosno njenoj mračnoj strani) ne zna se koliko ih je izradio, kako su označene i jesu li sve zavedene u knjige, ili na tržištu postoje i drugi primjerci, koje raznorazni sumnjivi tipovi pokušavaju ili će jednog dana pokušati podvaliti pod izgubljene 33 Stradale, one s nedostajećim brojevima šasije. To nije ništa novo, kod nekih drugih trkaćih Alfi već se dugo zna za postojanje nemalog broja takvih falsifikata. Velik je novac u igri, jedan je belgijski trgovac oldtimerima čak svojedobno kupio Asardo, unikatni prototip koji nema nikakve službene veze s Alfinom tvornicom, te publicirao knjigu o modelu TZ1 s lažnim dokazima kako je to bio razvojni model i na taj mu način umjetno znatno podigao tržišnu vrijednost. Neki su autoriteti za povijest Alfe čak i tuženi zbog javnog oglašavanja sumnje u vjerodostojnost toga, a i autor ovog teksta je dobio prijeteće emailove zbog postova na jednom forumu u kojima je tvrdio da Asardo i TZ1 nemaju nikakve veze. No, zanimljivom „koincidencijom“, mnoge rijetke i neobične Alfe i ostali rijetki talijanski automobili i danas dolaze na tržište upravo preko Belgije, a isti je trgovac nažalost vlasnik i najveće i najpoznatije online baze podataka o brojevima šasija – koju, dakako, stoga može prepravljati kako želi. I neki 33 Stradale modeli su viđeni u oglasima belgijskih trgovaca, no podaci su šturi. Nemoguće je procijeniti i vrijednost, jer niti jedna kupnja nije bila javna, na dražbi, ali Stradale danas vrijedi nekoliko stotina tisuća, a možda i preko milijun eura. Iskreno, nadamo se što većem broju replika, neka ovaj divan oblik živi – ali pod uvjetom da se zna kako je riječ o replikama!
Stradale u Hrvatskoj?
U najvećem se hrvatskom tiskanom oglasniku prije nekoliko godina pojavio oglas u kojem je na prodaju ponuđena 33 Stradale. Nije bilo nikakvih drugih podataka, samo broj mobitela. No i to je bilo dostatno da u krugovima ljubitelja rijetkih i povijesno značajnih automobila, kao i među alfistima, zavlada poprilično uzbuđenje. Veća bi to bila senzacija čak i od Lamborghini Miure koja se navodno krije u jednoj zagrebačkoj garaži... Na broju mobitela iz oglasa javljao se muški glas koji je objašnjavao kako je to broj iz usluge i kako njegov susjed zapravo prodaje taj automobil, ali nije bilo moguće stupiti u kontakt s njim. Na upit o automobilu odvraćao bi opisom koji odgovara stvarnom Stradaleu, no nikakav kontakt s pravim vlasnikom, koliko mi je poznato, nitko od zainteresiranih nije uspio uspostaviti. Nije isključeno, dakako, da se netko iz dokolice našalio i da taj automobil uopće ne postoji, mada vjerujem da bi u tom slučaju ipak bio odabran neki poznatiji, a jednako uzbudljiv model, no neke su se glasine ipak probile do nas...
Te glasine kažu da se Stradale nalazi negdje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a da ga je vlasnik kupio u Metkoviću za smiješnu sumu od 5.000 eura! Nadalje, postoje priče da je automobil bio ratni plijen i da je devedesetih proveo neko vrijeme u Crnoj Gori. Neki smatraju da uistinu postoji, ali nema papira, pa se zato vlasnik samo oprezno raspituje koliko stvarno vrijedi. I to je otprilike sve do čega sam uspio doći. Vjerujem li u te glasine? I da i ne... U bivšoj je Jugoslaviji bilo ponešto rijetkih i iznimnih automobila, ne baš mnogo, ali teško je vjerovati da je jedan od tri Stradalea koje danas smatramo nestalima završio s druge strane Jadrana. Mnogo mi se vjerojatnijim čini mogućnost da je devedesetih, možda uistinu preko Crne Gore, ovamo dospijela neka od Giordanengovih ili nekih drugih replika. Putem entuzijazma ili putem organiziranog kriminala, tko zna? Nedavno je na Siciliji razbijena mreža krivotvoritelja Ferrarija, a povezanost kriminalnog miljea s obje strane Jadrana dobro je poznata. Nije nemoguće da se na mala vrata pokušava proturiti repliku kao original, izmišljajući joj povijest. S druge strane, velike automobile znalo se naći na neobičnim mjestima, jedan je trkaći T33 pronađen u derutnom stanju u – Angoli! Godinama su djeca igrala nogomet oko napuštenog trkaćeg automobila, u kojem je navodno pronađeno i gnijezdo crnih udovica! Danas je taj automobil (gotovo jednako lijep kao Stradale, iako vizualno prilično drukčiji) obnovljen, a restaurirao ga je – Giovanni Giordanengo! Koji, čini mi se, o Alfama 33 (onima pravim, ne govorim o velikoserijskom modelu iz osamdesetih, dakako) zna više od svih povjesničara i entuzijasta zajedno.
Franco Scaglione
U djelima najvećih umjetnika, od El Greca do Utrilla ili Warhola nerijetko pronalazimo tragove nekih njihovih osobnih demona. U svijetu automobilističkog dizajna oni možda nisu toliko očigledni, no dramatični oblici Firentinca Franca Scaglionea jasno se mogu povezati s njegovim tužnim i nesređenim životnim putem. Djela s jasnim potpisom koja je stvorio, osim neprolazne ljepote svjedoče i o snažnom umjetničkom stavu, ali već spomenutom dramatičnošću nadmašuju sve poslijeratne umjetnike, iznimnošću im pariraju tek predratna remek-djela francuskog dizajna, artefakti majstora poput Saoutchika, Figonija i Falaschija. Tijekom ratnih godina, provedenih u engleskom zatočeništvu, razvio je ovisnost o morfiju. Droge su se kasnije mijenjale, ali određivale su njegov pogled na život, dajući mu inspiraciju i uništavajući ga istovremeno. Samosvjestan do arogancije, odbio je raditi za Battistu Farinu, oduševljenog njegovim skicama, jer ovaj nije dozvoljavao da imena kućnih dizajnera izlaze u javnost. Nuccio Bertone nije imao takvih inhibicija, a Scaglione mu je uzvratio stvorivši ugled Bertonea tijekom pedesetih, koje je proveo kao glavni dizajner ondje, a koji će kasnije nadograditi njegovi nasljednici Giugiaro i Gandini. Alfe su bile područje na kojem se posebice isticao, bilo da je riječ o klasičnoj Giulietti Sprint, radikalnim aerodinamičnim BAT projektima ili iz njih proizašle Sprint Speciale. Retrospektivno, jednako je značajan i njegov NSU Sport Prinz, kojim je pokazao ekipi u najinovativnijoj njemačkoj tvornici automobila kako nnjihovi proizvodi mogu biti i lijepi, te začeo tradiciju koju Audi i dan-danas nastavlja.
Solo igrač po prirodi, Scaglione je napustio Bertonea i proveo šezdesete kao samostalni dizajner, no mahom birajući projekte (ili su možda oni birali njega) koji bi završili propašću ili ostali nerealizirani. Prototip prvog Lamborghinija, 350 GTV, nije zaživio, odnosno Touring ga je kasnije prepravio u oku prihvatljiviju formu. Dva prekrasna cestovna bolida sa središnje smještenim motorom, ATS 2500 GT i Alfa Romeo 33 Stradale, vrhunci su njegovog stvaralaštva šezdesetih, no glavninu projekata radio je za Franka Reisnera. Apollo GT i Griffith zaživjeli su s one strane Atlantika, iako kratkotrajno, nagovijestivši da bi tu moglo biti dugoročnijeg kruha, pa je Scaglione investirao svu ušteđevinu u novu Reisnerovu tvrtku, Intermeccanicu. Za nju je i dizajnirao seriju automobila, od kojih su najpoznatiji prekrasni modeli Italia i Indra. Ovaj potonji je bio i zadnji rad velikog umjetnika – po financijskom kolapsu tvrtke osim novca je izgubio i ono malo povjerenja u ljude te se u potpunosti povukao iz javnog života. Do te mjere da su ga povjesničari automobilizma godinama smatrali nestalim, ili objavljivali podatak kako je umro još 1980. U stvarnosti se godinu poslije svoje navodne smrti preselio u seoce Suvereto pored Livorna, gdje je umro od raka pluća 1993. Mnogi se njegovi radovi i danas smatraju vrhom automobilskog dizajna dvadesetog stoljeća, a ponajviše, dakako, 33 Stradale.
Šest mušketira
Od, vjerujemo li Fusiju, ukupno osamnaest šasija namijenjenih za model 33 Stradale, zbog nikakvog interesa kupaca čak ih je šest dano na korištenje vodećim talijanskim dizajnerskim kućama. Povijest ovih šest automobila jasno nam pokazuje kako je regresivan bio trend automobilističkog dizajna u doba naftne krize i povećanja sigurnosnih zahtjeva, pa gotovo bez ikakvog krzmanja možemo ustvrditi kako je kronološki svaki sljedeći prototip bio ružniji od svojih prethodnika. No početak je bio fascinantan: Bertone je postavio letvicu iznimno visoko, Gandinijev se Carabo i danas smatra dizajnerskim klasikom, a jako je dobro poznat svima koji su odrastali sedamdesetih, jer gotovo da nije bilo tvrtke koja je proizvodila autiće, a da u svom programu nije nudila i Carabo. Na Duhanovom sam ih kiosku kupovao sve do ranih osamdesetih... Dizajnerske ideje iz ovog su automobila neposredno prenesene u Lamborghinije poput Urraca i Countacha te u Lanciu Stratos. Pininfarina je uzvratio sa čak dva modela, P33 Spiderom i mnogo ozbiljnijim 33 Prototipo Speciale. To je zapravo bio raniji Ferrari 250 P5, dizajn koji je Pininfarina želio oživjeti u maloj serijskoj produkciji, pa je promijenio tek nekoliko sitnica i dodao Alfinu masku. Usprkos ambicijama, do produkcije nije došlo te je i ovo ostao unikat (svi se ovi prototipovi mogu vidjeti u Areseu). Giugiarova je nova tvrtka Italdesign svoju inačicu Stradalea nazvala Iguana, a neke od njenih stilističkih elemenata možemo vidjeti na kasnijem, ponajljepšem superautomobilu sedamdesetih, Maserati Bori. Ta je dekada donijela i zadnja dva koncepta, Pininfarinin Cuneo i Bertoneov Navajo, ovaj potonji je nastao tek 1976., do kada je zadnja neiskorištena šasija ležala negdje u spremištu... Za oba mogu reći samo da mi, ma koliko god bio zagovornik očuvanja automobilske povijesti, ne bi bilo naročito krivo da tkogod umjesto njihovih unikatnih karoserija na tu moćnu aluminijsko-magnezijsku šasiju postavi repliku besmrtnog oblika autentične Alfe 33 Stradale Franca Scaglionea.
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Viktor - 28-05-2009, 16:59:53
DMJ :clap2: :clap2: :clap2: vrhunski tekst kao i uvijek
DMJ, ti si kralj! Ovaj tekst sam si odmah sejvao na komp, samo iz straha da se jednom ne zagubi u bespućima virtualnih bitova i bajtova. Sad ga još moram spremiti na barem dvije generacije da budem siguran! Zbilja je fascinantno koliko mističnosti obavija taj auto, svu njegovu povijest, pokušaje da se razotkriju tajne, pa mafija, prijetnje, crnilo, pa zagonetnost i osebujnost dizajnera i sudbina njega i njegovog remek-djela.
Koliko god zaljubljenici, entuzijasti, alfisti i povjesničari težili razotkriti sve nejasnoće, moram reći kako se nadam da ipak neće uspjeti. Mislim da se nikada neće saznati baš sve o 33 Stradale i nadam se da će taj model zauvijek biti ogrnut tajanstvenošću, mističnošću... Zahvalan sam na ovom tekstu jer me zaista zanima ta tema, a s druge strane me jako veseli što čitajući tvoje rečenice osjećam kako nikada zagonetnost oko te Alfe neće nestati. Dao Bog da zauvijek ostane u nepoznatom, a tebi želim da ne staneš sada nego sakupiš materijala i informacija za još barem jedan nastavak ovog fantastičnog članka! :ok:
Danas ručni mjenjači sa šest stupnjeva prijenosa nisu rijetkost, dapače kod snažnijih modela s turbodizenskim motorima su postali pravilo, ali ne tako davno još su i 5-stupanjski bili rijetka zvjerka. Valja se sjetiti da je čak i moćni Porsche 930, poznatiji kao 911 Turbo, sve do kraja osamdesetih dolazio samo sa četverostupanjskim ručnim mjenjačem. Alfa Romeo je desetljećima zagovarao danas općeprihvaćenu ideju o većem broju stupnjeva prijenosa, pa su dugo bili gotovo jedini serijski proizvođač koji je serijski nudio 5-stupanjske mjenjače. U najekskluzivnijem modelu iz 1967. otišli su i korak dalje te ponudili mjenjač s čak šest stupnjeva prijenosa.
Alfa Romeo 33 Stradale po mnogo čemu bio je izniman automobil, nastao kao jedva primirena cestovna inačica uspješnog trkaćeg prototipa. Prodano ih je svega nekoliko, jer je to potkraj šezdesetih bio uvjerljivo najskuplji automobil na svijetu, a praktičnošću se nije mogao dičiti. Za početak, trebalo je ući u njega - bio je to prvi serijski automobil niži od metra! Dvolitreni atmosferski motor razvijao je između 230 i 270 KS, što je specifičnom snagom na razini najsnažnijih atmosferskih motora današnjice. Pridodamo li ovim posebnostima i fantastičan dizajn Franca Scaglionea, postaje jasno zbog čega je 33 Stradale danas jedan od najobožavanijih, no i najrjeđih svjetskih klasika.
Koliko se sjećam, u knjizi "Alfa Romeo Tipo 33 -The development and racing history" nema nikakvih podataka o ovom projektu, a relativno je detaljno obrađena cijela trkaća povijest serije.
AR 33 6 wheelprojects - navedeni model nije bio niti na trkama a manje se spominje od legendarnog Jankovicsa... ok ajde BAT serija je doživjela koncept, ali ova serija službeno ne postoji. :ok: QV
p.s- pozdrav svim Alfistima, nije me stvarno bilo jako jako duugo na forumu ali... :volim
Iduće godine na RM Auctions u Monacu 11 i 12. svibnja 2012. ponudit će se na prodaju Alfa Tipo 33/2 'Daytona iz 1968 godine'. Aukcija će se održati u Grimaldi Forumu gdje se očekuje transakcija u visini od 33 milijuna eura u prodaji 80desetak elitnih automobila. Ova Alfa Tipo 33 / 2 'Daytona', broj šasije 75033-029 je jako originalne auto, opisan kao jedan od najboljih i najoriginalnijih primjeraka . To je pobjednički auto u utrci 500 km Imole ( Nino Vaccarella i Teodoro Zeccoli ), a Alfa je također ostvarila dobre rezultate na utrkama u Monzi, Targa Florio i Zeltweg... Procjenjuje se da će se postići cijena od 900.000 do 1,1 milijuna eura.
No najneobičnija boja bi ipak bila boja bijele kave za koju jedan očevidac tvrdi da je bila na mitskom Stradaleu iz Metkovića (što mene pak navodi na pomisao da je možda bila riječ o Montrealu, kojeg za razliku od Stradalea mogu zamisliti u toj boji...)
No najneobičnija boja bi ipak bila boja bijele kave za koju jedan očevidac tvrdi da je bila na mitskom Stradaleu iz Metkovića (što mene pak navodi na pomisao da je možda bila riječ o Montrealu, kojeg za razliku od Stradalea mogu zamisliti u toj boji...)
U novom broju HAK-a moj prijatelj Marijo Zrna piše o najznačajnijim supersportskim automobilima ikada, spominjući i 33 stradale, za koju kaže otprilike kako ima fantastične mehaničke komponente, ali skrivene iza "neugledne karoserije". :craz :hehe:
Da ga upozorim da pripazi kada prelazi cestu, ako vidi neku trokutastu masku, jer bi vlasnik mogao zaslijepljen blasfemijom stisnuti gas? :funny:
pa iskreno, trebalo bi cijeniti njegovo misljene. rijetki su hrvatski auto novinari koji ne iz googlaju nesto i prevedu samo na nas jezik. ima svoje misljenje i iznijet ce ga u glasilu, da je vise takvih mozda bi bilo clanaka gdje je alfa 147 bolje od golfa 4, a takvih tekstova nema nigdje a vise bi pridonijelo brendu nego spominjanje u negativnom kontekstu auto prozivedeno u niti 20 primjeraka.
nego, do koje brojke je stigao ovaj auto, svake godine ih je sve vise proizvedenih :hehe:
Zahvaljujući trudu gospodina Giordanenga i ekipe predmnijevam da ih je danas možda već i tridesetak.
Nije baš kao s Bizzarrinijima, da na jednog pravog dođu tri fejkana, ali ni daleko. U Alfa svijetu još je gore s TZ-kama.
Zabavlja me Marijovo mišljenje o Stradaleu, uistinu skoro da i ne pamtim da sam ikada čitao neki veći tekst o njoj u kojem si autor ne pita je li to najljepši automobil ikada napravljen, a on to svede na "neugledna karoserija"...
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: sale 75 - 01-01-2014, 17:27:09
ja nemam ništa protiv replika,volio bi i ja jednu ali naravno,da se zna da je replika tj. da se ne podvaljuje kao prava stvar
a neznam, ja bi rade za cijenu replike imao orginal GTA
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Pol ZF1 - 02-01-2014, 08:38:09
Ako je auto napravljen kako treba, apsolutno ništa nemam protiv replike. S današnjom tehnologijom obrade materijala, može samo biti još kvalitetniji nego original. Čak štoviše, ne bi mi ga bilo žao voziti kad znam da se može opet izgraditi od nule ako bude potrebno. Meni osobno, kao vozaču, činjenica da su po njemu čekičem udarali Giuseppe i Alberto prije 50 godina u Italiji, a ne Hans i Gerhard modernom tokarilicom prije dva tjedna negdje na jugu Njemačke, znači minus a ne plus kad je u pitanju kvaliteta i vožnja. Nekome možda, užitku vožnje, pridonosi činjenica orginalnosti i starosti i cijene, i te slatke talijanske šlampavosti, mogu to razumjeti, ali ja se nikad nisam palio na predmete na taj način. Imam frendove koji aute, a i druge stvari doživljavaju kroz te faktore. Tko je proizveo, tko je koristio prije mene, i ono najbitnije cijena. Frendu su ultimativni auti Cayenne i X6 :puke:. Pogađate zašto, jer su skupi i jer su statusni simbol (o njihovim tehničkim karakteristikama zna apsolutno ništa). Pretpostavljam da ga ova Alfa nebi zanimala ni najmanje, osim ako bi neko naljepio naljepnicu s cijenom preko nje.
Nekako sam uvijek mislio da mi ovdje, kao Alfisti, prvenstveno kupujemo auto zbog nekih drugih faktora. (barem velika večina)
U kolekcionarskom smislu je priča naravno obrnuta. Sve mi je to jasno. I naravno da ne odobravam prijevare i prodavanje replika pod orginale, zarade radi. Samo kažem da ako bi ju kupio da ju vozim, a ne objesim na zid, radije bi kupio kvalitetnu repliku. To jest kad bi sa 190cm i 105kg uopće stao u nju.
zasto onda vozis alfu 147 ako te toliko pali stara tehnika i tehnicka rjesenja? mislis da je 147 1,6 ultimativni vozacki auto za te novce? mislis da je 50 godina stari auto dobar za voziti?
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Pol ZF1 - 02-01-2014, 12:50:52
Ok, sad ja tebe stvarno ne razumijem...
Ja objašnjavam da nemam ništa protiv replika ako bi taj auto bio u mom posjedu zbog vožnje a ne kolekcionarstva. Iz čega si ti izčitao sve ovo ostalo stvarno ne kužim.
Vozim 147 jer mi se najviše sviđa u rangu koji trenutno mogu priuštiti. Ništa više, ništa manje.
da, ali zelim reci da nisam bas siguran u vozne osobine vozila sa 50 godina starom koncepcijom, mislim da ako zelis vozne osobine i dobar osjecaj u voznji onda umjesto 147 za iste novce imas dobru 75-icu, umjesto ove replike imas lotus elise. cemu replika? cemu placati novce za repliku kad ti ti novci omogucuju orginalni SZ ili orginalnu GTA (ne mislim ovdje na 147/156 sa GTA opremom, nego na pravu GTA)?
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Pol ZF1 - 02-01-2014, 13:08:56
Shvačam te sad.
Uza svo dužno poštovanje 75-ica mi se jednostavno ne sviđa izgledom. Nisu vozne osobine sve. Auto je paket. Izgled, vozne osobine, udobnost, cijena, održavanje, potrošnja, imiđ..... sve to utječe na odluku koji ću auto voziti. Neke su mi stvari bitnije više neke manje. Ali utječu na odluku.
Samo želim reči da nisam kolekcionar pa da mi je originalnost ili neorginalnost isključujući faktor.
Uza svo dužno poštovanje 75-ica mi se jednostavno ne sviđa izgledom. Nisu vozne osobine sve. Auto je paket. Izgled, vozne osobine, udobnost, cijena, održavanje, potrošnja, imiđ..... sve to utječe na odluku koji ću auto voziti. Neke su mi stvari bitnije više neke manje. Ali utječu na odluku.
Samo želim reči da nisam kolekcionar pa da mi je originalnost ili neorginalnost isključujući faktor.
tu se slazem do jedne mjere, orginalnost vozila mi nije bitna u takvoj mjeri da si nebi dopuistio neke promjene na vozilu, ali bas replika replika...
to je kao recimo sat. rade imam festinu za 1000kn (sa neorginal remenom ako hoces) nego kopiju rolexa
(http://s29.postimg.org/t565tbzyv/10527791_683894948367792_118703674128674702_n.jpg) (http://postimage.org/) how to take a screenshot on a pc (http://postimage.org/app.php)
u ono vrijeme mislim da je to bio maximum radi susti na ventilima, nije moglo vise
interesatni mi je ovaj turbo motor, nisam znao da je postojala turbo verzija i ako je tako zasto nisu onda sa turbakom usli u F1 kad je Renault vec pokrenuo revoluciju
Renault je prvu pobjedu s turbom ostvario tek u ljeto 1979. tako da se to još uopće nije činilo tako dominantnom kombinacijom u trenutku ulaska Alfe u F1. Usto oni su već imali gotov motor u Brabhamu i razvoj novog motora duplo manje kubikaže bio bi radikalno preskup i prekompliciran. U utrkama izdržljivosti dodali su turbo na već postojeći motor, za F1 zbog ograničenja zapremine morali bi sve raditi ispočetka.
izbjegli su troskove razvijanja da bi usli sa kutem od 180* koji je vec skoro iste godine postao nedostatak zbog nekompatibilnosti sa ground efektom zar ne? i onda se bacili u razvoj turbo v8, kaskali cijelo vrijeme i u trenutku kad su preduhitrili konkurenciju sa V10 fiat im ukine F1 program :hehe: sizif
Stoji, ali ni na to da će se Colin Chapman dosjetiti ground effecta nisu mogli računati kad su ulazili u F1, to je naprosto bilo vrijeme tako ubrzanog razvoja i promjena da je bila lutrija uhvatiti se bilo kojeg koncepta. Da ventilator na Brabhamu nije bio zabranjen nakon jedne utrke, a Chapmanove zavjesice recimo jesu, povijest je mogla izgledati drukčije i Alfa s Brabhamom uzeti i titulu. Bio je to sjajan i vrlo konkurentan motor, ali je naprosto razvoj sporta otišao u pravcu u kojem je postao dinosaur prebrzo. S turbom su nažalost omašili, ne i jedini u to vrijeme, a V10... Super zvuči iz današnje perspektive gledati što bi bilo kad bi bilo... Eksperimentirali su ljudi i ranije s tom konfiguracijom, znalo se za njene teoretske prednosti, nije to Alfa izmislila. Mada jesu prvi napravili radeći motor, ne možemo znati bi li to bilo uspješno ili ne da ih Fiat nije poklopio. Ja bih se ipak prije kladio na Renault i Hondu u tom trenutku, ukupno gledano su imali kompetentnije odjele za F1 motore i akumulirali ljudstvo i znanje koje je Alfi s tadašnjim resursima bilo nedostižno. A mislim i da su nakon Chitijevog odlaska ostali bez pravog vođe i vizionara.
Stoji, ali ni na to da će se Colin Chapman dosjetiti ground effecta nisu mogli računati kad su ulazili u F1, to je naprosto bilo vrijeme tako ubrzanog razvoja i promjena da je bila lutrija uhvatiti se bilo kojeg koncepta. Da ventilator na Brabhamu nije bio zabranjen nakon jedne utrke, a Chapmanove zavjesice recimo jesu, povijest je mogla izgledati drukčije i Alfa s Brabhamom uzeti i titulu. Bio je to sjajan i vrlo konkurentan motor, ali je naprosto razvoj sporta otišao u pravcu u kojem je postao dinosaur prebrzo. S turbom su nažalost omašili, ne i jedini u to vrijeme, a V10... Super zvuči iz današnje perspektive gledati što bi bilo kad bi bilo... Eksperimentirali su ljudi i ranije s tom konfiguracijom, znalo se za njene teoretske prednosti, nije to Alfa izmislila. Mada jesu prvi napravili radeći motor, ne možemo znati bi li to bilo uspješno ili ne da ih Fiat nije poklopio. Ja bih se ipak prije kladio na Renault i Hondu u tom trenutku, ukupno gledano su imali kompetentnije odjele za F1 motore i akumulirali ljudstvo i znanje koje je Alfi s tadašnjim resursima bilo nedostižno. A mislim i da su nakon Chitijevog odlaska ostali bez pravog vođe i vizionara.
mozda ces ti znat. uvijek sam se pitao kako zlatne godine ovog modela nisu osvojile nesto na Le Mansu, sad gledam i vidim da uopce se nisu skoro ni natjecali tamo. tu i tamo privatnjaci a autodelta je znala prijaviti ali nebi dosli. zasto??
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Disco Volante - 09-08-2014, 14:25:38
Tipo 33 serija se itekako natjecala na Le Mansu. Razlog nesudjelovanja Autodeltine momčadi na pojedinim utrkama je bio čisto pragmatične prirode. Naime, često se Le Mans vremenski vrlo blisko preklapao s drugim, njima u tom trenutku prioritetnijim utrkama na kojima su već unaprijed slovili za favorite i gdje su se samo trebali ušetati po pobjedu. ;)
Zapravo nisam siguran zašto Autodelta nije nastupala tih godina (1975.-1977.), je li bila riječ o tome da nisu udovoljavali pravilima Le Mansa ili o tome da nisu željeli nastupati. Le Mans se tih godina nije bodovao ni za jedno svjetsko prvenstvo. A razlike među bolidima i prvenstvima su drastično rasle. U tom kontekstu treba gledati i te slavne Alfine titule. Ona iz 1975. Je neusporedivo vrednija, ostvarena u najjačoj konkurenciji, a tijekom sljedeće 2 sezone FIA je razdvojila prvenstva sportskih automobila i proizvođača. Tako da je ta dominantna Alfina titula iz 1977. ostvarena s osam pobjeda iz osam utrka, od kojih su 4 bile u Italiji, dvije u Francuskoj, a po jedna u Austriji i Portugalu, dok niti jedne od najvećih i najznačajnijih utrka nije bilo u kalendaru tog prvenstva. A protivnici koje su pobijedili bili su Osella, Lola, Chevron, Sauber... Tako de je to u priličnoj mjeri bilo brčkanje morskog psa u bazenu sa srdelama i glavočima... Recimo to ovako: solidno uspješan trkaći automobil Tipo 33 1975. se u jeku naftne krize i povlačenja velikih našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i osvojio titulu, na čemu svaka čast. Ali priče o nekoj superdominaciji su bile i ostale bajka, uspjesi zadnje inačice su slični onima Siniše Košutića s DTM automobilom u hrvatskom prvenstvu...
Malo sam detaljnije proučio i zapravo je odluka o nenastupanju bila kombinacija više faktora. Najboljom se prilikom za dobar nastup zapravo čini 1974., kada su T33 na početku sezone po brzini bile al pari Matrama, ako ne i ispred, no kako je sezona odmicala stvari su se počele okretati, a kako su u Autodelti bili svjesni da je razlika u slučaju nastupa sa slabijim, a izdržljivijim motorom za 24-satne utrke još i veća i da nemaju šanse tući Matru, u zadnji su se tren povukli s Le Mansa. Što se meni osobno čini poprilično glupim jer ako već imaš drugi najbrži bolid zašto ne nastupiti i nadati se da favorit upadne u probleme?
Sljedeća sezona je već druga priča. Kao odgovor na naftnu krizu organizatori Le Mansa propisali su veličinu spremnika goriva i minimalno 20 krugova između dva nadolijevanja. Alfin je V12 (ponovimo, to nije bokser nego V12 sa cilindrima pod kutem od 180 stupnjeva) trošio osjetno više od Coswortha V8 i drugih motora s manje cilindara (to će im biti veliki problem i u F1) tako da su i prije sezone odustali od Le Mansa. Ako su i mogli prilagoditi motor za manju potrošnju to je vjerojatno bilo preskupo, a kao državna firma bili su pod kritikama zbog prevelikog trošenja na utrke pa Alfinu titulu te godine službeno nije donijela Autodelta nego privatna njemačka momčad Willyja Kauhsena, u pokušaju mazanja očiju onima koji su brinuli zbog ne baš brilijantne financijske situacije firme. No s obzirom na to da su John Wyer i Mirage s ne baš ekstremnim budžetom pokorili Le Mans, Alfa je vjerojatno mogla to isto da su odlučili malo investirati u takav program. Ili da su u Tipo 33 ugradili Cosworth...
I to je zapravo to. Od 1976. Autodelta se u velikoj mjeri, ako ne i potpunosti okreće programu Formule 1 i T33 je zapravo uglavnom pokusni kunić za F1 motore. Koji, naravno, traju kraće i imaju poprilično drukčije tehničke zahtjeve od motora koji bi trebali raditi 24 sata. Uistinu nije imalo smisla razvijati poseban motor za Le Mans, a smjer razvoja postojećeg motora bio je posve suprotan, tako da nisu ni pokušavali. A kad su se okrenuli turbo motorima i doživjeli da se svi ozbiljni protivnici povuku, osvojili su to prvenstvo 1977. Istini za volju, slali su po tri automobila na utrke na kojima je znalo sve skupa biti po osam bolida, a čak i u toj borbi Davida i Golijata u nekoliko su navrata u utrkama vozili iza Oselle ili Toja i pobjeđivali zahvaljujućim tehničkim problemima u koje bi upadali konkurenti. Za 1978. serija je „downgradeana“ na Europsko prvenstvo. Tako da je zapravo, da rezimiramo svu ovu litaniju, odgovor na prvo pitanje posve jasan: Alfa Romeo nije nastupala na Le Mansu jer su znali da je to besmisleno i da s postojećim automobilima nemaju šanse za pobjedu, pa nisu tratili vrijeme i novce na to.
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: Disco Volante - 29-01-2017, 11:01:16
Ta odavno već nije u tom stanju. ;)
Moj post otprije par godina s jednog drugog foruma u kojem se vidi put ovog automobila:
"Dotični primjerak broja šasije 75033 -015 s 2 litrenim motorom predstavlja automobil koji se utrkivao na Targi Florio 1968. u rukama tamošnjeg nacionalnog heroja Nina Vaccarelle. No, poradi nezgode, utrku tada nažalost nije završio. Nakon izmjene motora kapacitetnijim 2.5 litrenim, Alfa je prošla kroz ruke nekoliko privatnjaka i trkaćih momčadi (među njima i belgijskog tima VDS) da bi početkom 70-ih završila u Angoli, tada vrlo jakom središtu afričkog motorsporta i u rukama portugalskog vozača Antonia Peixinha koji s njom nastupa u tamošnjem prvenstvu i raznim lokalnim utrkama. Do '74, nakon Peixinha, za njezinim se volanom izmijenilo još nekoliko vozača, a posljednji od njih je bio Santos Peras koji s njom ostvaruje nekoliko vrlo dobrih rezultata. No, građanski rat koji je uslijedio slijedeće godine i trajao gotovo dva desetljeća prekinuo je njezinu trkaću karijeru, te je narednih desetak godina ostala zaboravljena i napuštena. 1985. jedan francuski entuzijast ju otkriva zapuštenu u nekom dvorištu i tada kreće mukotrpan put papirologije i pokušavanja izvlačenja iz ratom pogođenog područja u Europu. Nekoliko godina su trajali bezuspješni pokušaji dok konačno 1989. nije kontejnerom dopremljena u Francusku."
Nekoliko slika koje pokazuju Alfu u raznim stadijima njenog života:
In 1968 Conte Corrado Agusta, Italian helicopter producer, ordered Alfa Romeo 33 Stradale in unusual blu color. The car was delivered by Marazzi with small changes of interior where the regular AR seats were replaced by helicopter ones. The chassis number of the car is 75033.111 and it passed in different ownership during the years, and is stated in Japan re-colored in red. Among the replicas the only significant quality were those produced by Giovanni Giordanengo from Cuneo that made replicas over few true chassis, and engines based on Montreal 2,5 l. The project was suported by Carlo Chiti that considered small production as continuation of original project. One Giordanengo replica car is stated to be with authentic 33 engine but there is no proof for that. The green ones are simply copies.
Naslov: Odg: Alfa Romeo Tipo 33
Autor: NiTo - 01-01-2018, 19:38:10
Ovo nije auto...ovo je umjetost... Meni najlipse auto ikada... :love:
...saaamo , ja bi crvenog , ako bi ko proda ...jeftino...i da valja. :lol :lol :lol
This was the first Alfa-Romeo Tipo 33 Stradale imported to Germany, the lucky guy was Manfred Jantke, who was a Porsche’s Chief Engineer… (https://i.imgur.com/EEdNKew.jpg)