Plastifikat i lakiranje su 2 totalno različita procesa. Lakiranje je puno finije površine i dobivena kvaliteta je viša, dok je plastifikat na pogled lošiji ali je otporniji zbog veće debljine. Plastifikat za razliku od boje nije tekuć nego se naprska prah koji se onda pretvori u plastiku pri povišenoj temperaturi. Zbog tog načina nanošenja će teže stvorit curke nego boja koja je tekuća. Također nema tolika selekcija boja jer se ne mogu miješati pigmenti tako lako kao kod farbi. Plastifikat nema finalni prozirni sloj kao lak, pa nije lako napravit mat/sjaj.
Prednost plastifikata je da zbog jednolične strukture dobro podnosi sitna oštećenja (manje se vide), i temperaturno je otporniji (drži par stotina stupnjeva bez problema nakon inicijalnog grijanja).
Loše strane su loša površina i potreba za debelim slojem. Također s obzirom na to da je plastificiranje izrada sloja plastike, izolatora topline, ukoliko su maksimalne performanse ono što netko želi, plastifikacija kočnica nije najbolji izbor. Za 98% korisnika je i više nego dobra.
Lak je glađi, može se birati bezbroj nijansi boje, a ako je dobar lak gotovo je jednako tvrd (čak i tvrđi ako je keramički).
Paralela powder coatu u svijetu boja su industrijske 2k boje (pigmentirane, bez laka) poput Mobihelovog Fleet programa koje su također uniformne strukture i otporne na zadiranje. Njima se farbaju građevinski strojevi i sl.
Tvornički su felge lakirane, pa se ja držim tog postupka.
