Subjekti usporedbe:156 je proizvedena u rujnu 2003 godine, opremljena je progression paketom opreme, u trenutku usporedbe prešla je sigurnih 150,000 km ( dodatno ugrađen SP ovjes te 17 TI replika felge )
159 je proizvedena u travnju 2008 godine, opremljena je impression paketom opreme ( basic ) te nekoliko vecih doplata, prešla je 120,000 km ( nema dodatnih nadogradnji ( zasada ))
Dizajn i karoserija:Nezahvalno je reci koji je auto ljepsi, to se unatoc njihovoj slicnosti jako razlikuje od osobe do osobe. Zašto? Osnovni razlog je sto su linije 156 očito korištene u dizajnu 159, poprilično rastegnute, te naglašeno agresivne. 159 je veci auto ( dužina i širina ) ali nažalost nije elegantniji od 156 vec iz nekih kutova djeluje pretjerano, kao ništa slično u serijskoj proizvodnji, iako se proizvodi od 2006-te jos uvijek se mnogo ljudi okrene za tim autom što znači da je dizajn uspio i nije bio spektakularan samo pri predstavljanju pa da to s godinama nestane, već je uistinu najljepsi auto svoje klase u proiizvodnom vremenu. 156 ( da silva i giugiaro ) je klasik. Auto koji je proizveden u velikom broju, kojeg odlikuje bezvremenska elegancija, savršene proporcije i usklađenost detalja, auto kojemu nitko nikada dizajn ne može navesti kao manu. Moje subjektivno mišljenje je da ovisi o vama i vasem karakteru koji vam je od navedenih modela ljepši odnosno, volite li više hard rock ili heavy metal, razlikuju ih nijanse i podrijetlo i zajedničke crte su vidljive ali stav im nemože biti drugačiji. Jedna vozi cestom sa stavom „ kako sam lijepa, kako sam predivna...“ dok druga istom tom cestom prolazi uz stav „ mrzim ovu cestu, mrzim ovaj svijet, mrzim sebe...kill em all..“ Dodatni je problem boja uspoređenih autiju, srebrna je uvijek neutralna, skoro pa boja za službeni auto, a crna je od pamtivjeka boja velikih limuzina koja označava svojevrsnu moć.
Karoserijski ( bez dizajnerskih opaski ) dimenzije 159 donose i neke probleme od kojih 156 ne pati. Naime prednji kraj standardne visine 159 je niži od spuštene 156, parkiranje do rubnog kamena pločnika je vrlo upitna stvar. Hauba je izrazito duga, tako se puno ni ne vidi van a s obzirom da je riječ o SW modelima pogled unatrag također nije neka bajka. Ipak i tu je 156 u prednosti je 9-tka ima manje stražnje staklo koje je ujedno i okomitije postavljeno. Kompenzacija je u vidu vanjskih retrovizora koji su na 159 veci za bar 40% nego na 156. Samim time nisu toliko lijepi ( retrovizori 156-ice su kao suzne kapljice dok bi 159 bili nešto tipa srednjovjekovnog buzdovana ) ali da im je upotrebljivost odlična; to stoji. Za razliku od 156, „buzdovan“ retrovizori se čak i sklapaju u potpunosti, sitnica ali čovjeka veseli. Još neke nepogodnosti 159 su što se snijeg vrlo rado uvuče u utore farova, pa ako se zaledi bude jako bolno za prste čistiti ih te izrazito izvučeni kotači i širina bokova vozila koje se uslijed toga po šoderom posutim cestama sama pjeskari. 156 nema masu gore navedenih problema ali umijesto da iskoristi svoje kompaknije dimenzije, sve joj pada u vodu zbog kruga okretanja vozila ( ajnšlaga ). Subjektivan dojam, dakle ne mjereni, jest da 9-tki treba oko 2 metra MANJE da napravi puni krug, a to je velika prednost u praktičnom smislu.
Unutrašnjost:Sve što na fotografijama izgleda slično u stvarnosti – nije. Primjerice satovi, od onih glavnih ispred vozača pa do onih na središnjoj konzoli, a ti satovi su vizualno i najveća poveznica izgleda unutrašnjosti ova dva modela, uopće nisu identično postavljeni, Na 159 glavni satovi nisu toliko uvučeni i povezani su središnjim displayem što znači da su jedna cjelina a ne kao kod starijeg modela gdje su postavljeni u vidu borbenog zrakoplova, uvučeni i zasebni. Satovi na središnjoj kozoli 156 ice su pak ponekad više ukrasnog sadržaja, jer pokazivač količine goriva laže baš kao i pokazivač temperature. Dio valjda alfinog šarma. 159 ima kirurški hladno osvjetljene satove koji su vrlo precizni te dosta nepregledniji u slučaju središnje kozole. Ovdje je dakle situacija obrnuta, jer se netko na novom modelu valjda zaigrao tako da su ( mjereno 0.8 mm ) više uvučeni u unutrašnjost konzole. Dojam interijera je također drugačiji, 159 ima dojam velikog auta, cruizera za autoceste dok je 156 puno intimnija i skučenija, možda čak i prisnija. Novi model ima interijer rasvjetu te ostavlja puno čvršći i luksuzniji dojam za razliku od sportski naglašenog u 156. Položaj sjedenja je potpuno drugačiji, dok 156 vuče povišeno sjedalo valjda još od 145-ice kod 9-tke taj problem ( za nekog preko 190 cm visine to je problem ) je predivno riješen. Sjedalo i upravljač sve je potpuno podesivo u svim smjerovima i položaj za upravljačem u alfi 159 je savršen. Stariji model nakon 2 sata autoceste višim vozačima vrlo lako stvori poneki grč u listovima nogu jer jednostavno se sjedi preblizu i noge su uvijek pomalo zgrčene. Sjedište također jednostavno ne ide dovoljno unatrag ni dovoljno dolje a obruč upravljača uvijek pokrije ili gornji ili donji dio instrumenata. Na stražnjoj klupi situacija slična kod oba modela, ukratko katastrofalna. Iza vozača doslovno može ući dijete ili manekenka što objašnjava zašto se u alfama nikad ne voze bauštelci. Uz najbolju volju jednostavno ih ne stane više od dvoje a onda im je bolje da voze alfu GTV. Nekoliko cm viška za koljena straga koje 159 ima u redizajniranom modelu ( 2008 + ) dobiveno je skračivanjem stražnje klupe pa to vizualno bolje izgleda, međutim praktično to ne donosi ništa jer iako je klupa krača, bedrena kost putnika je vjerojatno ista pa koljeno opet dođe do naslona prednjeg sjedišta gdje je bilo i prije redizajna. Prtljažnik je lagana pobjeda 159-tke jer je jednostavno 100 litara veći, pravilnijeg oblika i sa više praktičnih pretinaca. Ipak oba prtljažnika su u usporedbi sa karavanima ( jer ovo su sportwagoni ) jednostavno smiješni. Jedna Škoda Octavia u limuzinskoj verziji guta 200 litara više od 156 i 100 više od 159.
Ovjes:Prvo 156, iz razloga što su o njenom ovjesu ispričane balade i bajke a ovaj je u potpunosti prebačen sa TI ( sportpack ) modela. Kao što pola alfističkog svijeta zna, 156-ica je balerina, na svim dimenzijama guma. Rado i lako mijenja smjer, solidno upija neravnine, nije sklona potonuti do „zadnjeg kruga opruge“ i ima popriličan puni hod kotača. Kombinacija uske zavojite ravne planinske ceste je mjesto gdje svaki vlasnik 156 ice proživi nirvanu. Ona sve sluša, ona sve radi. Kombinacije dužih i kračih zavoja te prebacivanje težišta ovaj auto radi bolje nego što će golf 9-te generacije 2020-te ikad moći. To je činjenica a ne bajka. Kad nestane gripa, to će se dogoditi na stražnjoj osovini, tzv oversteer. Osim ako premotavanjem volana namjero ne isprovocirate grip prednjih guma. Vratiti ju u putanju je kikiriki, ona neće nikada otići puni krug guzicom ako joj se doda samo malo volana ili gasa. To je auto koji očito voli svog vozača. Negativna strana medalje je što uvijek nešto škripi na ovjesu ili lupa preko neravnina, a naročito je iritantan osječaj podrhtavanja volana na večim poprečnim neravninama koji rade sve 156-ice iz meni nepoznatog razloga.
Alfa 159 i njen ovjes su naizgled konstrukcijski slični. Osječaj u vožnji nije. Kod 159 glavni osječaj je grip. Taj auto ima masivnu količinu gripa na prednjoj osovini. Toliko da je to bolno. Ulet u zavoj kojem ste podcijenili oštrinu i kut riješava se tako da joj jednostavno dodaš više volana nego što misliš da je pametno a ona jednostavno – skrene, kao da se baš ništa nije dogodilo. Rupa usred zavoja, poprečna neravnina ili bilo kakav valoviti asfalt neče prouzročiti nikakav spektakularni događaj. Neznam koji dio ovjesa to „pojede“ jel amortizeri ili opruge ili seleni ali to nikad ne dođe do sjedala kao ni do volana. Pri promjeni težišta osjeti se ona famozna težina o kojoj svi govore, ali ne na način da auto izgubi tlo pod kotačima već ti jednostavno intuicija govori da si upravo pomakao nešto teško, što je prikovano za pod i neće se ništa dogoditi, osim što je vjerojatno upravo nestalo 2 mm mesa na gumama. Komfor vožnje, zvučna izolacija, je za klasu različita i u korist 159-tke kao i kvaliteta ovjesa te njegova trajnost. Tečnost vožnje je i dalje na strani 156-ice. Sumnjam da će i Giulia to promijeniti.
Motorizacija i prijenos:Motori su isti. 1.9 8v jtd/mjet. Osim sustava ubrizgavanja, ekološke norme, tubine te nekih periferijskih razlika kao i izlazne snage sve je slično. 115 nasuprot 120 ks. Odnosno 1480 kg nasuprot 1610 kg. Da, to je ta famozna razlika. 130 kg. Mjerna jedinica – jedan bauštelac razlike. I ne, to se ne osjeti u vožnji na način koji bi svi pomislili vec upravo obrnuto. Na neki način ( nisam kompetentam da utvrdim koji ) multijet je poprilično jači u srednjom okretajima. Puno je više momenta u rasponu od 1500 do 2500 rpm-a. Potisak je jači i pretjecanja su trenutačnija. Same performanse na papiru su slične, uostalom svatko tko gleda sekundu više ili manje do 100 neće kupiti alfu s ovim motorima. Paradoks je sljedeći: 159 ima mijenjač sa 6 brzina, odnosno prijenosni omjeri su krači i tu bi mogla biti tajna zašto se tako dobro drži u međuubrzanjima čak i prema 16v modelu, a više brzine su naprosto odlične za autocestu jer se na cca 160 km/h motor u 6-toj vrti na cca 2700 rpm. Nema dakle buke ni klanja motora ni pretjerane potrošnje. Problem je sljedeći, taj mijenjać je GM-ov. Grub je. Tvrd. Precizan je i ne predugih hodova ali je glasan i očajno ne želi da ga netko brzo šalta. Prožit će zavidan otpor i ne predivni zvuk ako se netko zaigra s njime, jednostavno nije mu to gust raditi. 156 ima klasični talijanski precizni 5 brzinski mijenjač koji voli da ga se zlostavlja i šalta brzo. Ne zapne skoro nikada predstavlja dvostruko veci uzitak šaltanja. Oba auta idu nešto sitno preko 200 km/h a potrošnja je na strani 156-ice, odnosno oko pola litre manja na 100 km. Predpostavljam da je to taj bauštelac kriv. Sa punim rezvoarom prelaze do 1000 km, s tim da 159 ima 7 litara veći tank, što če reči ukupno 70 litara. Bolna cifra za natankat punog al ajde bolji su od gore spomenute octavie sa 55 litara tankom podrijetla iz golfa 4. Servisni intervali ( propisani ) su duži za Alfu 159 kao i rok za veliki servis gdje je 159-tka u prednosti za čak 50.000 km. Tko ima hrabrosti neka isproba. Definitivna mana multijeta je DPF, odnosno sustav spaljivanja čestica čađe, jer to je eto još jedno strano tijelo više na agregatu koje može prouzročiti poneki skupi kvar. Problemi sa EGR-om nisu u potpunosti odstranjeni ali zato MAF vise ne predstavlja problem. Svako zlo za neko dobro.
Troškovi:Nabavnu cijenu ovih modela nema smisla komentirati, samim time i eventualni kvarovi su skuplji za 159-tku. Polovnih dijelova nema puno i neće ih nikad ni biti toliko kao za 156 jer je jednostavno riječ o autu koji je proizveden u dvostruko manje primjeraka i koji je cijenom bio više pozicioniran. Izbor je također prednost 156-ice jer ima svega na tržištu, benzinaca, dizela, šestaka, socijalnih modela i GTA primjeraka, tako da je svaki upgrade moguc. Na 159 svaki upgrade nakaradno stoji osim TI paketa a to je skupo i teško naći. Dimenzije pneumatika na 159 su smiješne jer kao da su tražili koja je dimenzija u kojoj colaži najskuplja i ta će se ugrađivati. Mislim da bi poanta ovog poglavlja bila: ako ti je problem održavati 156-icu, nemoj ni razmišljati o 159-tki. Tu mislim na standardno održavanje. S obzirom da je 159 noviji i manje korišten auto bilo bi logično da su troškovi vanrednih popravaka niži, odnosno da ih uopće ne bude, ali tuđa iskustva govore suprotno.
Emocije i zaključak:Pobjednika nema jer ovo je tekst pojedinca koji je imao životnu sreću posjedovati oba modela. Jedino što se ovdje može usporediti je koliki je napredak alfa napravila s nasljednikom 156.ice, a to je mislim vidljivo iz teksta. Stvorila je manje vozački auto, ali koji to kompenzira stavom i komforom. Novi model je upotrebljiviji, praktičniji i s obzirom da ih je manje uvijek će biti nešto misteriozniji od 156 jer je starog modela stvarno proizvedeno toliko da su ih u jednoj fazi vozili ljudi koji nemaju veze s alfa sindromom, To su one alfe s matiranim haubama, bez ratkapa a kamoli felgi kojoj sajle ručne kočnice vise po cesti a prednji farovi su zamučeni do neprepoznatljivosti. Svaki grad ima bar 2 takve 156 ice a to je lose za image auta. Ne sumljam da 159 kad tad doživi takvu sudbinu al ih bar nikad ne bude toliko puno a i farovi su premali da požute.
Bez daljnje filozofije, to su auti koji te čine ponosnim što si im vlasnik. Nisu V6 ni eksluzivni ni po čemu ali u sivilo svakodnevnice kad se putuje na posao donose užitak vožnje i jednostavno im daješ imena kao živim bićima i voliš ih.
Za mene konkretno, 156 je vječna ljubav ali jednostavno sam ju u jednom trenutku „prerasao“ doslovno, fizički.
Alfa 159 je u mojim očima najbolji model alfe ikada, unatoč ponekoj mani. Njena aura je mračna mistična ekskluzivna. To je Maseratti Quatroportte za narod sa dizel motorom po pristupačnoj cijeni
