I nastavljamo dalje sa istraživanjem ljepota diljem države! Evo par slika i dojmova pa možda nekome i bude interesantno...
Sunčano popodne, sjedam na Vespu i prašim prema Imotskome. S obzirom da sam malo ograničen vremenom, biram najbržu rutu, prije Baške Vode prolazim kroz tunel sv. Ilija, malo je dosadan i hladan prolazak kroz isti, nevoljko plaćam cestarinu i izlazim u Zagvozdu, malom mjestu koje bi moglo biti poznato široj javnosti po umjetničkoj manifestaciji Glumci u Zagvozdu (
a di će i bit) koja se održava svakog ljeta, inače i rodnom mjestu glumca Vedrana Mlikote. Biokovo ostavljam iza sebe, i vozikam se dok mi se nije ukazalo Crveno jezero i Imotska krajina u daljini.
Prije Imotskog skrećem za Proložac, vozim se uz rijeku Vrljiku (Vrljiku, Vrliku? svejedno, sunčan je dan i nema prometa) iza nekog čopera, koji uz upute na cesti za moto susret nepogrešivo naglašava taj važni događaj. Prije mosta se on odvaja ka moto susretu, a ja pičim dalje prema Ričicama. Nema veze, ionako nisam ljubitelj tih događanja, resičarenja, điletina s ordenjima i sličnih klupskih pripadništva. Malo se vozim kroz šumu, moram stati i javiti se na telefon, pa hajde da ovjekovječimo modernu verziju djela
Corradina D’Ascania koji se malo igrao po avionskom otpadu.
Stajem kod akumulacijskog jezera Ričice i malo razgledavam, ali nije mi toliko interesantno pored druga dva imotska jezera.
Idem dalje prema crvenom jezeru, crvena boja krškog reljefa koje ga okružuje predvladava, a i nedavno je izmjerena dubina -242 m. Za vrijeme visokog vodostaja navodno je dubina cca 350m. U nizu imotskih legendi, odmah se pročula priča da je na dnu pronađen jedan relikt - Mercedesov nišan. Istinita ili ne...
Uživo stvarno fascinantno izgleda, počevši od ogromne dubine, preko crvenih stina po kojima je dobilo ime, pa do šume koja se prostire iznad njega.
Daljnjim kretanjem dolazim do još jednog simbola Imotskog...
Stodvajstrice, auta kod kojeg prvo što krepa je vlasnik!
Kad srce kaže auto kaže okaš, pa moram zabilježiti ovaj susret.
Mala pauza u caffe baru "Nu", prekrasno uređenom lokalu čiji se inventar nalazi u dijelu stare kamene kuće, a bašta je u miru i tišini starog kamenog dvora. Vrhunski.
Nakon toga odoh prema Topani, tvrđavi koja je nekad bila okosnica i zaštitnica Imotskog, čiji počeci sežu u 10. stoljeće, i s koje se pruža prekrasan pogled na Modro jezero.
I nakon svega toga valja proći
Rebića stranom. Ono što je Nurburgring za Njemačku, Monza za Italiju, Laguna Seca za Kaliforniju, to je
Rebića strana za ovu krajinu, mjesto obaranja brzinskih rekorda i stvaranja mitskih legendi. gdje se vidi razlika između muškarca i dječaka, između špere i otvorenog diferencijala, između Bridgestone-a i Nakanga.
Vespa Malossi Leo Vince Racing Team!
Možda će ovo biti dosadno i već viđeno ekipi iz Dalmacije, koja je kao i ja mali milijun puta prošla tim gradićem, ali daleko od gradskih gužvi, precijenjenih Zimmer Frei i zakrčenih ulica turistima, lijepo je vidjeti i doživjeti atmosferu koju ovaj gradić nudi, iako je i njemu turizam počeo djelovati, nadam se samo da će se pravilno razvijati.
I opet isti zaključak, di mi živimo!
